Profesorica Milica Novković je devedesetih godina prošlog stoljeća oštroumno identificirala destruktivne sile koje potkopavaju instituciju obitelji.
Dječja psihologinja Milica Novković objašnjava da je tijekom devedesetih u svim tranzicijskim zemljama inicijalno proveden zaokret u obrazovanju.
Tijekom više od četrdeset godina uočila je brojne nepravilnosti u suvremenom pristupu odgoju djece. Njezina cjeloživotna potraga vrtila se oko otkrivanja puteva koji pojedince vode prema ljubavi i autentičnosti. Često je naglašavala štetan utjecaj odgoja i disciplinskih metoda temeljenih na kazni i nagradi (prisili), koje je identificirala kao primarnu prepreku dobrobiti obitelji. Prema njezinim riječima, ovaj model ne samo da ima trajne posljedice na dijete nego i na šire društvo.
Koristeći mnoštvo anegdota iz stvarnog života i iskustava stečenih tijekom dugotrajnog rada na terenu, kao i unutar škola i vrtića, dala je opsežnu analizu čimbenika koji dovode do raspada obitelji.
Tijekom 1990-ih došlo je do promjene u obrazovnim praksama u zemljama u tranziciji, s ciljem da se tradicionalno školovanje zamijeni njegujućim pristupom. Prije ove transformacije prevladavala su dva obrazovna modela: konvencionalna disciplinska metoda i korištenje pozitivnog potkrepljenja.
U ovom su kućanstvu djeca bila dobro svjesna propisa od kojih se očekivalo da ih slijede, a koji su se provodili kombinacijom blagih podsjetnika i povremenih disciplinskih mjera. Dok je prisutnost posljedica možda u početku ulijevala osjećaj straha, djeca su shvatila da su njihovi vlastiti postupci ono što je u konačnici odredilo potrebu za takvim mjerama. Kao rezultat toga, ova je obitelj njegovala okruženje obilježeno obiljem ljubavi i dubokom razinom poštovanja prema roditeljima i drugim odraslim osobama.
Kreativni odgoj uvijek je bio njezin zagovornik.
Milica Novković istaknula je da istinski Kristov pristup obrazovanju podrazumijeva odsustvo kazne i nagrade. Kako bi se usadile kvalitete kao što su ljubaznost, religioznost i poštenje, važno je uspostaviti granice za djecu unutar okvira ljubavi. Novković je istaknuo transformativnu snagu obitelji koja prihvaća kreativan odgoj u čijem središtu su ljubav i dobrota. Takav odgoj potiče originalnost, novost i jedinstvenost, a istovremeno ostaje u skladu s božanskim načelima.
Godine 1994. sinula je duboka spoznaja koja je izazvala neopisive emocije prema djeci i obrazovanju. Zbog toga je pokrenula inicijativu za osnivanje dječjeg vrtića.
Prije nekoliko godina naša je obitelj doživjela razvod koji je donio novi pristup obrazovanju. Odgojeni smo na nekonvencionalan i osebujan način, koji ja nazivam “plišanim”, dok su ga Česi i Slovaci nazivali “mekanim”. Devedesetih godina prošlog stoljeća, usporedo s dolaskom demokracije, ovaj nam se alternativni odgoj prezentirao kao zamjena za tradicionalnije metode, koje su, iako ne pretjerano nasilne, uključivale povremenu prijetnju očevim štapom ili majčinom grdnjom. Međutim, bili smo obilježeni kao nasilni i okrutni. Kao rezultat toga, postali smo vrlo zamršeni pojedinci. Za razliku od tradicionalnih obitelji, gdje su načela odgoja bila jasna – naglasak na marljivom radu, održavanju reda i razlikovanju dopuštenog od nedopuštenog – u našem odgoju nije bilo takve jasnoće, objasnila je.
Ulazeći u nepoznati svijet, dijete traži jasnoću, kako je oštroumno primijetila.
Za njega je ključno da razumije očekivanja i zahtjeve koji se pred njega postavljaju, jer zamršenost svijeta i samog života mogu biti prilično složeni. Tijekom 1990-ih obitelj je donijela odluku da se odmakne od autoritarnog pristupa obrazovanju i prihvati blaži pristup. Postojao je stalni pritisak da se iskorijeni korištenje tjelesne discipline, s uvjerenjem da će to dovesti do pozitivnih ishoda. Međutim, primijetili smo da je ova promjena obrazovnih modela zapravo rezultirala povećanjem nasilja. Umjesto poboljšanja, situacija se pogoršavala. Čini se da nas je netko prevario zamijenivši štap mrkvom.
Promatrajući učinke promjena u tehnikama odgoja djece koje su predlagali cijenjeni svjetski autoriteti, postalo je očito da su mladi postali nepodnošljivi.
Nakon tri godine provedene u vrtiću, shvatila sam da je ponašanje djece postalo nepodnošljivo, posebno nakon primjene pozitivnih potkrepljenja i tehnika nježne prisile. Zanimljivo je promatrati kako je ovaj sustav dizajniran. Zamislite sebe kao prosječnog roditelja, koji pribjegava prijetnjama i kaznama, samo da bi vas bombardirali profesionalnim žargonom. Naravno, počnete se preispitivati i pitati se što je pošlo po zlu. Ali dopustite mi da vas uvjerim da to nije vaša krivnja. Prethodne generacije odgajane su u strahu, a sada su uveli koncept poticaja između djece i njihovih zadataka. Na primjer, ako očiste svoje igračke, dobit će nagradu. Polako, ali sigurno, dijete počinje manipulirati vama, sve dok ono ne preuzme kontrolu, a vi izgubite bitku u smislu obrazovanja.
Roditelji često ne shvaćaju koliko lako djeca percipiraju i shvaćaju svoju okolinu, jer nesvjesno postaju žrtve lukavih načina na koje ih mališani nadmudruju.
U ovom trenutku dijete iskorištava svoju novostečenu slobodu, pomičući granice do krajnjih granica. Ovo označava početak kaosa, jer dijete počinje vršiti dominaciju nad obitelji, vjerujući da ima moć učiniti i reći bilo što. Međutim, nije sve što radi ili govori u njegovom najboljem interesu, jer mu nedostaje znanja i razumijevanja. Kad je dijete stupilo na svijet, očekivalo je da će sve biti organizirano, da će ga roditelji voditi kroz pravila života. Nažalost, to se očekivanje nije ispunilo.
Tradicionalna je obitelj, po njezinu mišljenju, potkopana iznutra postupnom erozijom privilegiranog i zaštićenog odgoja.
Prema riječima profesorice, dolazi do pomaka u dinamici suvremenih obitelji, gdje roditelji pogrešno doživljavaju pozitivno uvjetovanje kao oblik ljubavi. Međutim, to je dovelo do zabrinjavajuće situacije u kojoj su roditelji postali podređeni svojoj djeci, koja su zauzvrat postala zahtjevni i neposlušni gospodari. Ove nove uloge unutar obitelji izravna su posljedica popustljive roditeljske prakse i nepostojanja stegovnih mjera, istaknuo je i pojasnio profesor.
Uobičajena je pojava da dijete postane pohlepno i nemotivirano kada ga se uvjetuje obećanjima nagrada poput pametnog telefona, slatkiša ili igračaka za obavljanje zadataka poput jela, skupljanja igračaka, korištenja kahlice ili spremanja za vrtić. Ova praksa korištenja poticaja između djeteta i njegovih odgovornosti, koju često čine roditelji, posebice majke, zapravo promiče mito i korupciju, a ne potiče istinsku ljubav. Kada su djetetove radnje vođene isključivo vlastitim interesom, prisutnost prave ljubavi je smanjena.
Kao roditelj, kada mu prvi put uskratite dopuštenje da nešto učini, on će odgovoriti tradicionalnim oblikom discipline koji vama nije dozvoljen.
Kada se dijete s neutaživom željom za materijalnim dobrima prvi put susreće s riječju “ne”, njihov odgovor je često agresija. Ovaj klasični oblik kažnjavanja, iako zabranjen zakonom, postaje djetetovo oružje izbora. Dijete je svjesno zaštite koju mu pruža društvo i njegovih prava kao djeteta, koja onemogućuju da bilo tko povisi glas ili digne ruku na njega. U ovom trenutku uloge se mijenjaju, dijete preuzima ulogu diktatora, a roditelj postaje pokorni sluga. Nadalje, pohlepno i agresivno dijete ima tendenciju biti lijeno, pokazujući nevoljkost pridonositi kućanskim poslovima ili ispunjavati svoje obveze unutar obitelji. Opiru se odlasku u vrtić i učenju, pokazujući nedostatak motivacije za bilo kakav oblik produktivne aktivnosti.
Kako bi zadržao osjećaj normalnosti, roditelj mora glumiti da je sve kako treba, s djetetom na čelu svog postojanja i cijelog svijeta. Jedini način da se umiri ovaj minijaturni vladar je podmićivanje, nuđenje poticaja kako bi se osigurala popustljivost i poslušnost. Međutim, kako vrijeme prolazi, ta kontrola se smanjuje, jer utjecaj vršnjaka i društva počinje zasjenjivati roditeljski autoritet tijekom adolescentskih godina.
Jasno je da izgled može prevariti. Roditelji nisu dobrovoljno postavili svoje dijete na vrh nepostojeće obiteljske hijerarhije. Umjesto toga, bespogovorno su prigrlili izmišljeni, luksuzni odgoj koji im je donio sve što nikada nisu željeli. Svi ostali ishodi odvijali su se i nastavljaju se odvijati protivno njihovim željama. Posljedice? I roditelji i djeca trpe golemu patnju, obećane nagrade sve dovode do ludila, a društvo je na rubu nemira.
Pokretanje obiteljskog sukoba otkrila je kada je spomenula da su djeci dodijeljene jedinstvene identifikacijske šifre koje mogu podijeliti s roditeljima u slučaju fizičkog ili verbalnog maltretiranja. Tada su počela previranja u obitelji. Provedba ovog propisa u Sloveniji rezultirala je iseljenjem više od 1450 djece iz njihovih domova.
– Tko ima ovlasti udaljiti našu djecu od nas, osim ako su u opasnosti ili zapuštena? Gdje ih vode, postoji li netko tko će im omogućiti bolje obrazovanje? Ne. Umjesto toga, Centri za socijalni rad će intervenirati i smjestiti našu djecu u udomitelje ili ustanove, smatrajući roditelje nepodobnima zbog njihove djece’agresija, pohlepa, lijenost i tvrdoglavost. Ironično, najviše je štete donijela pretjerana zaštita djeteta, zapaža gospođa Novković.
Važno je imati na umu da u nedostatku ljubavi, pažnje, iskrenosti i razumijevanja, želja za materijalnim dobrima, potvrđivanjem i prihvaćanjem nema granica.
