Nenad Okanović, ugledna ličnost u svijetu domaće glume, postao je poznat. Njegov portret sina Dragana u seriji Radoša Bajića “Selo gori, a baba se češlja” osvojio je srca publike.
Unatoč uspjehu serije, Okanović je ostao posvećen zabavi publike, a poseban naglasak stavio je na rad s djecom. Unatoč tome, o njegovom osobnom životu postoje ograničeni podaci.
Kušnje i nevolje koje je prošao sin Dragan bile su zaista duboke.
U intervjuu se osvrnuo na ogromnu popularnost koju je stekao ulogom u seriji Radoša Bajića, ali je priznao i izazove koji dolaze ruku pod ruku sa slavom.
U jednom od brojnih slučajeva kojih se sjećam, našao sam se sa svojim društvom u kafiću u Beogradu. U tom periodu na RTS-u se uveliko emitovala popularna emisija „Selo gori“ i time sam stekao priznanje javnosti; ljudi bi me često prepoznavali na ulicama. Ovom posebnom prilikom, nekolicina nas se prepustila piću, što je dovelo do toga da je naš razgovor eskalirao glasnoćom, a možda čak i graničio s vikom. Tada se mlada žena koja je sjedila blizu našeg stola okrenula prema meni i ispitivala naše ponašanje, pitajući zašto tako razgovaramo kad nismo pred kamerama. Objasnio sam joj da samo govorim na isti način kao u emisiji, a ona je tek tada shvatila da se ne glumim. Ovu je anegdotu Okanović ispričao u intervjuu za Hit, otkrivši da su u početku i neki njegovi kolege prema njemu imali predrasude.
U toj konkretnoj seriji, određeni pojedinci su smatrali da sam se ponašao neugodno. Međutim, nakon što su svjedočili mojim nastupima uživo, njihove su se perspektive promijenile, što ih je navelo da priznaju svoja unaprijed stvorena mišljenja temeljena na mojoj prethodnoj ulozi. Minogi zajednica općenito ima negativno mišljenje o seriji, doživljavajući moj lik kao običnog pučana. Ipak, s velikim sam ponosom tumačeći ulogu sina Dragana.
Zaštitni znak
Utjelovljujući lik Sin Dragana naišao je na brojne zablude, shvativši da ga većina doživljava kao neiskusnog amatera, a ne kao vještog glumca.
U početku je bilo rašireno uvjerenje da ja utjelovljujem bit naturista. Često su me povezivali s likom do te mjere da bi mi prolaznici, kada bi mi prišli, rekli: “Isti si kao Sin Dragan, sasvim si običan.” Ova je pohvala za mene imala veliki značaj, jer je ukazivala na to da sam uspješno stvorio osobu koja je toliko autentična da su ljudi iskreno vjerovali da je ta osoba stvarna.
Okanović je dao objašnjenje za promuklost u glasu, koja je sada postala njegov prepoznatljivi zaštitni znak.
Tijekom cijelog svog života nikada nisam imao glas poput ovog sada. Međutim, nakon završetka srednje škole dobila sam upornu upalu glasnica, što je rezultiralo postupnim pogoršanjem glasa. Začudo, to me nimalo ne smeta, jer ne primjećujem nikakvu posebnost u zvuku svog glasa.
Tko će se pojaviti kao enigmatična figura poznata kao Sin Dragan?
U iznenađujućem otkriću, Okanović je otkrio da je zamalo odbio ulogu Sin Dragana, odluka koja ga je na kraju odvela na vrhunac slave. Nadalje, priznao je da uopće nije imao novca prije nego što je pristao preuzeti ulogu.
Od 2002. nadalje, imao sam zadovoljstvo biti dio pozorišne trupe u Novom Sadu, uz talentiranu grupu glumaca. U to vrijeme smo moja supruga Željana i ja dočekali našeg prvog sina Danila. Međutim, tri godine kasnije donio sam tešku odluku da napustim trupu kako bih prehranjivao svoju obitelj, jer moja zarada nije bila dovoljna. Bio sam odlučan poduprijeti ih bez oslanjanja na pomoć svojih roditelja.
Nenad je otkrio da je odlučio ostaviti glumačku karijeru i zaposliti se kao urednik u duhanskoj industriji u Senti. Ovaj izbor potaknula je njegova želja da financijski podupre svoje dijete tako što će mu priuštiti pelene.
Ipak, jedan se susret pokazao ključnim trenutkom na njegovom profesionalnom putu, što mu je omogućilo da ustraje u svojoj potrazi za glumom.
U neobaveznom izlasku u “McDonald’s” sa suprugom i našim sinom Danilom, neočekivano smo naletjeli na moju prijateljicu kazališnu redateljicu, s kojom je bio i njezin dečko Goran Stanković, također redatelj. Tijekom tog susreta Goran me obavijestio o svojoj ulozi asistenta redatelja televizijske serije i uputio mi poziv da dođem na casting. Nisam tada ni slutio da je u pitanju serija “Selo gori, a baba se češlja”. Nakon tri dana ponovno mi se javio Goran i poručio mi da donesem fotografije. Kad je redatelj Radoš Bajić vidio fotografije, nasmijao se jer nisu bile profesionalno snimljene, nego su snimljene na bazenu. Ipak, uloga mi je odmah ponuđena. U tom trenutku se na Pink TV-u emitovala još jedna serija „Seljaci“ u kojoj ja lično nisam uživao. Pretpostavljajući da će “Selo gori” biti sličnog stila, u početku sam razmišljao o tome da odbijem ulogu, a da nisam ni pogledao scenarij.
Potaknut ženinim riječima, uvjerio se.
Da nije bilo nagovora supruge, Okanović bi možda propustio priliku koja se pruža jednom u životu da se uigra u hvaljenoj seriji Selo gori.
Nakon što je pročitala scenarij, izrazila je svoje razočaranje, navodeći da nije u skladu s njezinom početnom vizijom. Savladala me znatiželja, a nakon što sam ga i sam pregledao, otkrio sam da je čak i gore od očekivanog. Dijalog za moj lik je bio gotovo nepostojeći, sa samo nekoliko slučajeva u kojima su izgovorili riječi “Tata, tata”. U prve četiri epizode moj lik nije imao nikakav značaj. No, kako je snimanje odmicalo, Radoš i ja smo surađivali na razvoju lika Sin Dragana. Prepoznavši moju predanost, počeo je izrađivati linije posebno za njega i širiti vijest. Čvrsto je vjerovao da će publika obožavati ovaj lik. Ostalo je, kako kažu, povijest. Gledajući sada unatrag, shvaćam da bi odbijanje uloge bila najveća pogreška u mom životu.
Tema djetinjstva često se istražuje i raspravlja.
Nenad je od malih nogu pokazivao borbeni duh, a priznaje da je tijekom djetinjstva imao nestašnu crtu.
Ušao sam u ovaj svet u Kraljevu, mestu koje je značajno i za mene i za moju majku Dragicu. Međutim, nedugo nakon mog rođenja, moja se obitelj preselila u Bratunac, koji je danas dio Republike Srpske. Prvih pet godina mog života Bratunac je bio moj dom. Na kraju je moj otac Miloš dobio posao u duvanskoj industriji u Ljuboviji. Tako smo se smjestili u Vrhpolju, njegovom rodnom mjestu, koje je zgodno udaljeno svega tri kilometra od Ljubovije. U Vrhpolju sam započeo svoje školovanje, pohađajući tamošnju osnovnu školu. Kao student bio sam odličan akademski, iako moram priznati da sam imao nestašnu crtu. U moje vrijeme škola se sastojala od samo jednog odjeljenja, ukupno deset učenika od prvog do četvrtog razreda. Sama škola je bila skromna, sa samo četiri učionice i improviziranom vijećnicom, jer službene nije bilo. Kako bismo se ugrijali, morali smo sami ložiti peć na drva u svakoj učionici. Kao učenik pješak, krenuo sam na svakodnevno putovanje od tri kilometra od kuće do škole i isto toliko natrag.
Fragmentacija i rastakanje nacije
Nenad se tog životnog razdoblja prisjeća s mješavinom ljubavi i tuge, jer se poklopilo s raspadom bivše SFRJ i izbijanjem ratova, a sve to dok je išao u četvrti razred osnovne škole.
Smješten otprilike 200 metara od rijeke Drine, moj dom iz djetinjstva bio je smješten uz brdo ukrašeno bujnom šumom. Bio je to raj za djecu, gdje smo moj brat, prijatelji i ja provodili nebrojene sate istražujući šumu i igrajući se uz rijeku. Bili su to blaženi dani dok nije buknuo rat koji se odvijao pred našim očima u blizini. Svjedočio sam strahotama ranjenih i beživotnih tijela, sjećanjima koja svjesno pokušavam potisnuti i izbjegavati o njima raspravljati. Nažalost, i neki članovi moje obitelji stradali su u ratu. Kao dijete, nisam shvatio težinu tadašnje situacije. Tek nakon završetka rata shvatio sam koliko smo bili sretniji od djece u Beogradu. Poslijeratno doba u prijestolnici burnih devedesetih obilježeno je nezamislivim nedaćama, gdje se samo da bi se preživjelo posezalo za ekstremnim mjerama, čak i skidanjem cipela drugima. U manjim mjestima, međutim, stvari su bile drugačije. Unatoč ratu, paradoksalno je pospješio zdraviji okoliš.
Ljubav koja je na prvom mjestu i ostaje istinita.
Nakon što je završio školovanje u Ljuboviji, susreo je svoju prvu ljubav, s kojom je i danas u srećnom braku.
Školovanje sam završio u Gimnaziji “Vuk Karadžić” u Ljuboviji, jedinoj gimnaziji u okolini. U ovoj školi sam upoznao svoju prvu ljubav, koja je sada moja supruga i roditelj naše dvoje djece. Željana i ja se zapravo poznajemo od svoje sedme godine. Oboje smo bili na treninzima karatea u Ljuboviji, jer je to bio jedini mogući sport. Na tim treninzima karatea Željana i ja smo se prvi put susreli. Nakon toga smo zajedno počeli posjećivati folklorne priredbe. Nenad se prisjeća kako prvo priznanje ljubavi nije prošlo glatko.
Bilo je to na Staru godinu 1997. kad sam prvi put prišao Željani na jednom tulumu. Zanimala me kakvi su moji planovi za noć, upitala me, a ja sam odgovorio jednostavnom, ali iskrenom izjavom: “Čekam te.” U tom sam trenutku izrazio svoju iskrenu ljubav prema njoj i želju da se dobro provedemo zajedno. Međutim, ona je ležerno odbacila moje priznanje, rekavši da smo samo prijatelji. Unatoč tome što sam se osjećao pomalo obeshrabreno, odbio sam odustati. Tijekom sljedeća tri mjeseca ustrajao sam u njezinu progonu. Od tog prvog susreta naša komunikacija je procvjetala, uz česte telefonske pozive i sastanke. Napokon, 22. ožujka 1997., to smo učinili službenim i počeli izlaziti. Upravo tog dana dogodio se naš prvi poljubac.
Mladost koju karakterizira buntovnički duh.
Ubrzo je shvatio da je Željana ljubav njegovog života, što joj je odmah i priznao.
U dobi od nepunih 17 godina, samo dvadeset dana naše veze, samouvjereno sam joj izjavio da će jednog dana biti moja žena. Iako je isprva odbacila moje riječi kao besmislene, u sebi sam imao nepokolebljivu sigurnost koja se pokazala istinitom.
Njihov odnos bio je na krhkim nogama zbog Nenadove buntovne mladosti.
Tijekom mladosti, razdoblja obilježenog nepromišljenošću i obiljem vremena provedenog s prijateljima, našla sam se u vezi kojoj je u početku nedostajala potrebna predanost. U tim ranim fazama naše interakcije bile su sporadične, a moji odgovori na njezine poruke varirali su zbog mog nepoznavanja koncepta emocionalne povezanosti s nekim. Ipak, nakon godinu dana bezbrižnog uživanja, krenuli smo na put u Crnu Goru, gdje smo imali priliku istražiti manastir Mileševu. Tijekom tog posjeta iskreno je izrazila svoju zabrinutost oko stanja našeg odnosa, naglašavajući da nije zdravo i da vjerojatno neće izdržati ako nastavim zanemarivati provođenje kvalitetnog vremena s njom. Kao odgovor, dao sam joj srdačno obećanje, obećavši da ću napraviti potrebne promjene i svim srcem ulagati u našu vezu. Činilo se da je prisutnost manastira Mileševa i njegovog legendarnog Bijelog anđela ulila našu povezanost novootkrivenom srećom, što je od tada dovelo do značajnog poboljšanja u svim aspektima našeg partnerstva.
Lijek
Cijeli život Nenad se s ponosom deklarira kao ekstrovert koji uspijeva pod svjetlima reflektora. U djetinjstvu je isprva želio nastaviti karijeru u medicini, da bi otkrio da je njegova prava strast glumačka umjetnost.
Tijekom mojih ranih godina u osnovnoj školi, sudbonosni sudar tijekom igranja nogometa rezultirao je nesretnim prijelomom obje potkoljenice. Dječak s kojim sam se sudario bio je puno stariji i znatno veći, što mi je nanijelo ogromnu bol. Tijekom tog vremena razvio sam snažnu želju da nastavim karijeru u medicini, s namjerom da pomažem i liječim druge. Istovremeno sam otkrio duboku strast prema glumi, koja je na kraju postala moj pravi životni poziv. Serija “Top lista nadrealista” zaokupila je moju maštu i smatram da je u meni probudila ljubav prema kazališnoj umjetnosti. Nadahnuti ovom novootkrivenom strašću, moj ujak i ja krenuli smo na put pisanja i organiziranja drama. Da nije bilo nadrealista, možda nikad ne bih otkrio svoj pravi glumački put. U mojoj rodnoj Ljuboviji imali smo Kulturno-umjetničko društvo i uz podršku tadašnjeg predsjednika dobili smo mogućnost da napravimo predstavu. Pod redateljskom palicom pok. Zorana Dolnića iz Bogatića oživjeli smo predstavu „Pozdravi nekoga“. Zoran Dolnić imao je dubok utjecaj na mene i pod njegovim sam se vodstvom svim srcem posvetila glumačkoj karijeri.
Čovjek skromnog podrijetla
Nenad je na završnoj godini donio čvrstu odluku da ga jedino cijenjeni Danilo Lazović može adekvatno pripremiti za upis na Fakultet dramskih umjetnosti. Zajedno sa Mišom Janketićem igrao je u Ljuboviji predstavu „Karađorđe“.
Dok sam radio kao voditelj lokalnog noćnog programa, imao sam priliku svjedočiti nastupu Danila i njegovog suputnika na pozornici, jer se radio stanica nalazila odmah do nje. Nakon što su završili, revnosno sam prišao Danilu, predstavio se i izrazio želju da se bavim glumom. Isprva me odbacio, rekavši: “Misha, on to već radi”, ali ja sam ustrajala, inzistirajući na tome da želim da me on vodi. Kao odgovor, on je doveo u pitanje moje namjere, pitajući za zanimanje mog oca i sugerirajući da bih trebao krenuti njegovim stopama kao poljoprivrednik. Nisam ga pokolebao, nastavio sam ga gnjaviti sve dok mi nije nevoljko dao svoj fiksni broj jer mobilni telefoni u to vrijeme još nisu bili rasprostranjeni. Pažljivo sam zapisao broj s unutarnje strane svog ormara kako bih bio siguran da ga neću izgubiti. Od tada sam ga nemilosrdno dozivao i progonio dok nije konačno popustio, pozvavši me da dođem u Beograd da me čuje.
Nakon što je skupio svoje stvari, Nenad je u pratnji roditelja krenuo na put do Danilovog doma na Avali, gdje su s njegovom obitelji privremeno boravili.
Tijekom dugotrajnog NATO bombardiranja moje školovanje je stavljeno na čekanje. Tražeći utočište, moji roditelji i ja potražili smo utočište u očevoj kući. Dok smo se uspinjali stepenicama, revno sam recitirao zbirku dramskih tekstova koje sam volio. Spuštajući se natrag dolje, moj otac je svima prisutnima rekao: “U redu, pobrinut ću se da budete spremni.” Čisto oduševljenje koje sam osjetila bilo je neopisivo. Dok smo se pripremali za odlazak i povratak kući, Danilo mi je prišao, pitajući me: “Gdje ideš? Želiš li da ti pomognem? Tvoji roditelji mogu ići, ali ti možeš ostati ovdje. Mogu ti donijeti garderobu da ti bude lakše .
Proveo sam cijeli mjesec u njegovoj rezidenciji, gdje su me tretirali kao dragog člana obitelji. Branka, njegova supruga, kćeri Jelena i Milena te sinovi Vuk i Miloš, pokazali su mi samo dobrotu i toplinu. Cijeli dan me marljivo pripremao za moje glumačke pothvate, a svake večeri cijela obitelj bi se okupila da pogleda naše predstave. Kad su moji roditelji konačno došli po mene, tužno su se raspitivali o iznosu duga. Međutim, Danilo je odlučno odbio bilo kakvu isplatu, rekavši da mu nije ni na kraj pameti da me naplati, da se ne bi uznemirio. Objasnio mi je da me učio zbog moje upornosti i prirodnog talenta za glumu. U čast našeg izuzetnog prijateljstva, odlučio sam nazvati svog prvorođenog sina po njemu.
Cijenjeno nasljeđe unutar obitelji.
Odmah po završetku NATO bombardiranja 1999. nije gubio vrijeme na prijamnom ispitu iz glume i osigurao mjesto u klasi Mirjane Karanović.
