Na današnji dan 2005. godine preminuo je poznati glumac Stevo Žigon, koji je iza sebe ostavio kćer Ivanu, sina Nikolu i izvanbračnog sina Vida.
Kroz život se uživljavao u razne uloge, no do posljednjeg daha ga je istinski definirala njegova nepromjenjiva ljubav prema glumici Ivani Žigon, čija nam se nezaboravna uloga Jelene u “Žikinoj dinastiji” zauvijek urezala u sjećanje.
U trenutku njihovog prvog susreta on je bio asistent s 24 godine, dok je ona, studentica, imala samo 17 godina. Stevo, svjestan nedoličnosti otvorenog proganjanja svoje učenice, odlučio se za cjelogodišnji pothvat slanja Jeleni anonimnih izraza ljubavi. Njegov je pristup bio uporan, ali diskretan, budući da je shvaćao granice koje dolazi s njegovom ulogom pomoćnika.
Godinama kasnije, na predstavljanju knjige “Tako je govorio Žigon”, Jelena je otkrila da je ljubav sa Stivom započela kada je imala samo 17 godina na Akademiji, gdje je on bio asistent. Od tog trenutka našla se pod njegovim redateljskim vodstvom.
Neodoljiva privlačnost Jelene, koju često nazivaju “srpskom Sofijom Loren”, plijenila je Stevu sve dok nije shvatio da je ona ravnodušna prema markantnom Žigonu, koji je bio predodređen da postane prava zvijezda njegovog posla.
U kasnijoj fazi njihove veze, kada je Stevo trebao upoznati Jelenine roditelje, stigao je u njezin dom noseći violinu. Ovaj mu je instrument nekoć bio ključan u spašavanju života, pa se nadao da će opet učiniti svoju magiju.
Tijekom boravka u koncentracijskom logoru Dachau usred Drugog svjetskog rata, iskoristio je svoj glazbeni talent svirajući violinu kao član orkestra. Jelena i Stevo izmijenili su zavjete i postali muž i žena 1958. godine, osam godina nakon prvog susreta.
Te značajne 1958. godine moj je život doživio značajne promjene. S Jelenom Jovanović stupio sam u brak i zajedno smo dočekali sina Nikolu, koji je od tada postao cijenjen i zadivljujući umjetnik. Od tog trenutka Jelena je prigrlila potpis Jelena Jovanović-Žigon, iako je bilo pojedinaca koji su to krivo protumačili kao Jelena Jovanović bez Žigona – kako je svojedobno primijetio Stevo.
Bazar je vrvio pričama o njihovoj zadivljujućoj ljubavi, privlačeći značajnu pozornost. Mladi par je u dogledno vrijeme na svijet poželio kćerkicu Ivanu koja je svojoj obitelji donijela neizmjernu radost. Osim toga, Stevin vanbračni sin Vid našao je svoje mjesto u njihovom domu punom ljubavi.
Godina 1971. kada je Stevo Žigon stigao u Ljubljanu režirati predstavu “Pigmalion”. U ovoj predstavi moja majka Meta Vranič, mlada, talentirana i zanosna glumica, utjelovila je lik Else Doolittle. Zanimljivo je da sam nastao kao rezultat neočekivane ljubavi moje majke i cijenjenog glumca. Unatoč okolnostima, očevim povratkom u Beograd gdje je imao obitelj, majka je donijela odluku da me zadrži. I tako se Vid Žigon, književnik po struci, upušta u prepričavanje ove priče.
S 15 godina sam postala svjesna njegovog postojanja, ali ga nisam imala želju tražiti, iako je i on mene znao. To je uglavnom bilo zbog prisutnosti mog očuha, koji me usvojio tijekom mog djetinjstva, a također i zato što nisam bila sigurna kako će njegova obitelj reagirati na moju prisutnost.
U dobi od 28 godina skupila sam dovoljno hrabrosti da ga konačno upoznam. Bez da je itko u obitelji, osim Stevea, bio svjestan mog postojanja, krenuo sam u Beograd gdje sam dočekan toplo. Od 2000. do 2005., do njegove smrti, redovito sam ga posjećivao u Beogradu. Bili su to doista nezaboravni trenuci, puni nesvakidašnjih iskustava, ispričao je Vid govoreći o svom ocu.
Ljubav Steve i Jelene razveselila je sve koji su ih poznavali. Tragično, njihovu vezu prekinula je tek smrt, koja se dogodila 28. prosinca 2005. tijekom predstave cijenjenog glumca Steve Žigona. Nakon 13 godina od njegove smrti, sa svojim voljenim partnerom ponovno se susrela i Jelena, koja je s ovog svijeta otišla 10. travnja 2018. u 84. godini života.
Na Stevinoj posljednjoj večeri kod kuće se okupila naša obitelj, mama, ja i naš vjerni pas Bimbo. Dok je Steva nepomično ležao, još mirniji nego prije, ja sam cijelu noć pjevao ocu serenade uz pjesme pobjede nad fašizmom i iskrene melodije Bulata Okudžave. Sljedećeg jutra, usred moje tuge, nisam primijetio da se moje zdravlje poboljšalo, a da je groznica koja me mučila posljednja dva mjeseca nestala. Međutim, postojao je jedan neobičan osjećaj koji nisam mogao ignorirati. Ruka koja je cijelu noć držala očev ledeni stisak ostala je topla, prkoseći hladnoći smrti. Ivana Žigon je u svojim memoarima o očevoj smrti rječito dočarala tu potresnu trenutak.
