Gotovo 40 godina prije studenog 2019., muškarac je živio u stanu koji se nalazi u srcu Stockholma. Njegovo tijelo je otkriveno tek tri godine i osam mjeseci nakon njegove smrti. Susjeda s kata je shvatila da tog čovjeka nije vidjela već neko vrijeme i to joj je bilo čudno.
Enigma postaje još zamršenija zbog dodatne složenosti čovjekovog jugoslavenskog nasljeđa. Zbog toga je državnim službama i medijskim kućama bio izazov uspostaviti kontakt s njegovom obitelji i rodbinom. Utvrđeno je da se radi o Branislavu Tešanoviću, koji je boravio u Švedskoj od sredine 1960-ih.
Tijekom projekcije dokumentarnog filma “Najusamljeniji čovjek u Stockholmu” u Domu kulture Studentski grad, našoj publici predstavljena je priča o čovjeku i njegovoj borbi sa samoćom u Švedskoj. Tim povodom za “Juronjuz Srbija” razgovarao je Ali Fegan, novinar švedske nacionalne televizije i autor dokumentarca.
2019. godine javnost je postala svjesna tragičnog događaja koji se dogodio u Stockholmu. Priopćeno je da je muškarac pronađen mrtav u svom stanu, u srcu grada, nakon što je tamo proveo gotovo četiri godine. Ono što je najviše začudilo jest činjenica da se za to vrijeme nitko nije raspitivao za njega, niti ga je itko išao tražiti. Kao rezultat toga, brzo su ga prozvali najusamljenijom osobom u Stockholmu. Priča se brzo proširila po cijeloj Švedskoj, jer je ideja da je netko preminuo tako dugo bez ikakvog znanja bila bez presedana, pa čak i previše za razumijevanje švedskog društva.
Mene je kao novinara ova priča osobno pogodila. Za mene to nije bila samo obična priča. Bio sam prisiljen otkriti istinu o čovjeku iza etikete “najusamljeniji čovjek”. Željela sam znati tko je on, što mu se dogodilo i kako je živio. Upotrijebio sam sve istražne alate koji su mi bili na raspolaganju kako bih saznao više o njemu. Uz moj trud, uspjeli smo otkriti njegovo ime i da je došao u Švedsku 1960-ih kao radnik. Uz pomoć grupe pojedinaca iz bivše Jugoslavije koji žive u Švedskoj, uspjeli smo locirati njegovu sestru, koja živi u blizini Beograda. Fegan prepričava kako se to putovanje odvijalo.
Prema vlastitim riječima, dugo je radio kao metalostrugar u Švedskoj za veliku korporaciju “Siemens.
Bio je član zajednice u bivšoj Jugoslaviji, gdje je igrao šah i bio član srpske nogometne reprezentacije. Međutim, izgubio je svaki kontakt sa sestrom i poznanicima iz Stockholma. Je li to njegova odluka ili mu se nešto dogodilo, ostaje nepoznato. Ipak, susjedi ga se sjećaju kao dobro odjevenog, nježnog i ljubaznog starijeg građanina koji je često nosio šešir i odijelo. Na pitanje zašto se ranije nisu raspitivali za njega, pretpostavili su da se vratio u Srbiju ili Bosnu ili da je otišao na put, pod pretpostavkom da je u mirovini i da mu nije potrebna kontrola.
Objašnjenje zašto se određeni događaj dogodio može biti zastrašujući zadatak, a situacija u Švedskoj nije iznimka. Automatizirani nacionalni sustav, iako učinkovit na mnogo načina, doveo je do gubitka osobne interakcije s društvom. Prošli su dani kada je trebalo fizički otići do pošte ili banke; umjesto toga, mještani mogu jednostavno ostaviti svoj broj računa i automatski im se odbijaju potrebne naknade. Nažalost, to je dovelo do smanjenja društvenih kontakata, što posebno pogađa starije osobe. Ova automatizacija omogućila je i da se računi Branislava Tešanovića automatski plaćaju, a da nitko ne primijeti da je preminuo prije gotovo četiri godine. Nakon što je prikazan film koji je razotkrio ovaj incident, među novinarima i javnosti u Švedskoj povela se velika rasprava o tome.
Valja napomenuti da sličnih primjera ima još, a on nije jedini primjer ove pojave.
Utvrđivanje točne brojke je izazovno, ali švedskoj policiji često se događa otkriti pojedince koji leže u svojim stanovima duže vrijeme. U našem intervjuu sa švedskim inspektorima za film, otkrili smo da je samo u Stockholmu bilo najmanje 100 takvih slučajeva. Dok neki nisu bili čak četiri godine, drugi su bili nekoliko tjedana, godinu dana ili čak i duže. Fegan je naglasio kako ovo nije usamljen slučaj.
Unatoč tome što su je Ujedinjeni narodi rangirali kao jednu od najsretnijih zemalja na svijetu, čini se da Švedska ima značajan broj pojedinaca koji pate od usamljenosti. Postavlja se pitanje: zašto je to tako?
Pitanje sreće složeno je egzistencijalno pitanje koje se može povezati s kvalitetom našeg sustava socijalne države i njegovom trajnom funkcionalnošću. U usporedbi s drugim narodima naš je sustav socijalne zaštite superioran. Međutim, način na koji strukturiramo svoje živote rezultira minimalnom društvenom interakcijom s našim sugrađanima. Puštanje određenog filma mnoge je potaknulo na razmišljanje o tome kako komuniciraju sa svojim susjedima. Poznato je da Šveđani ne poznaju svoje susjede i rijetko se upuštaju u razgovor osim jednostavnog pozdrava. Premijera filma poklopila se s pandemijom koronavirusa, vremenom velike introspekcije o egzistenciji, usamljenosti i brizi za starije osobe. Posljedično, tema usamljenosti i njezine povezanosti s modernim načinom života postala je istaknuta tema rasprave.
Je li bilo pomaka u Švedskoj nakon smrti Branislava Tešanovića?
Mogućnost uvođenja službe za usamljenost, kakva postoji u Velikoj Britaniji, a možda iu drugim zemljama, bila je tema rasprave. Iako su točne odgovornosti takvog ministarstva neizvjesne, čini se da je potrebno na neki način pozabaviti se tim pitanjem, budući da možda postoje područja sustava koja se mogu restrukturirati. Nedavno se u Švedskoj vodila rasprava o zdravstvenom sustavu i njegovoj interakciji sa starijom populacijom, koja često traži nove recepte ili liječnički savjet. Jedan je prijedlog bio da se implementira sustav u kojem bi pojedinci u potrebi mogli signalizirati za pomoć, a obučeni stručnjak bi ih posjetio i pružio pomoć. Iako je to moglo biti korisno ako se ranije uspostavilo, malo je vjerojatno da će u potpunosti riješiti problem usamljenosti, kako je primijetio novinar.
Sahrana Branislava bit će drugi put.
Nakon više od tri godine policija je otkrila posmrtne ostatke Branislava Tešanovića u njegovom stanu u Stockholmu. Unatoč naporima, švedske vlasti nisu uspjele locirati nikoga od njegovih rođaka. Kao rezultat toga, službeni sprovod organiziran je otprilike šest tjedana nakon otkrića njegova tijela.
Nakon što je duboko potresen Tešanovićevom tragičnom sudbinom, njegov sumještanin Dragan Laban donio je odluku da mu u čast podigne spomen-ploču i organizira još jednu dženazu, ovoga puta u prisustvu članova njegove obitelji.
Smrt Branislava Tešanovića izazvala je veliku pažnju švedskih medija, koji su ga prozvali “najusamljenijim čovjekom u Švedskoj”.
Nagomilavanje nepreuzete pošte dovelo je do osjećaja sumnje.
Švedski mediji navode da su Tešanovićevi posmrtni ostaci otkriveni kasnije nego što se očekivalo, jer nitko od stanara nije osjetio neugodan miris koji se širio iz njegovog stana, u kojem je boravio gotovo četiri desetljeća. Vjerojatno je to zbog učinkovite izolacije i ventilacije stana, kao i otvorenog prozora. Nakon ulaska u rezidenciju, vlasti su otkrile ostatke 78-godišnjeg muškarca, sa žaruljom koja je osvjetljavala sobu i radiom koji je svirao u pozadini.
Nakon nekog vremena u Beogradu je otkrivena Tešanovićeva sestra Branojka Stevanović. Izgubila je kontakt s bratom nakon što je 1960-ih emigrirao u Švedsku. Dragan Laban, koji je porijeklom iz Srbije, dirnut sudbinom “najsamotnijeg čovjeka u Švedskoj”, organizirao je novi ukop za Tešanoviće.
Nakon što je kontaktirao obitelj i dobio njihovu suglasnost, uspio je organizirati svježi pravoslavni ispraćaj za Tešanovića, kojem je prisustvovala i njegova rodbina. Odlučili su zamijeniti anonimno obilježje odgovarajućim nadgrobnim spomenikom koji će obilježiti njegov grob.
Pomisao na smrt bez prisutnosti vaših najmilijih mora biti mučno iskustvo. Laban je izrazio užasnutost ovom idejom, navodeći da ga je to duboko rastužilo. Unatoč tome što nije poznavao dotičnu osobu, osjećao se ponukanim nešto poduzeti i ponuditi neki oblik podrške.
