Nakon što je emigrirala u Srbiju, rođena Newyorčanka slovenskog podrijetla podijelila je svoje viđenje zemlje. Unatoč korijenima, novi dom joj se iz raznih razloga nije svidio, a ovo je njezina priča.

Odrastajući u New Yorku sa slovenskim podrijetlom, uvijek sam imao želju živjeti u inozemstvu. Ta želja je nastala 2008. godine kada sam studirao u inozemstvu u Pragu. Nakon povratka u SAD, nastavio sam magisterij engleskog kao drugog jezika kako bih se pripremio za svoj san. Međutim, moji planovi su se promijenili kada sam se zaljubila u svog najboljeg prijatelja iz srednje škole koji je ostao na Long Islandu.

Naša veza, koja traje već gotovo desetljeće, bila je izvor velike radosti i bezbrojnih dragih trenutaka, poput brojnih putovanja u Europu. Svaki put kad bismo se vratili u Sjedinjene Države, načeo bih temu preseljenja u stranu zemlju kao para. Međutim, moj suprug u to vrijeme nije bio oduševljen tom mogućnošću zbog svoje averzije prema promjenama.

Kako je vrijeme prolazilo, postalo je očito da su naši prioriteti i težnje za budućnost uvelike različiti. Posljedično, donijeli smo težak, ali imperativan izbor da razvrgnemo naš brak u siječnju 2020. Unatoč bolu koji je pratio ovu odluku, ona nam je u konačnici omogućila da izgradimo svoje idealne živote.

Nakon što sam ponovno imao priliku ostvariti svoje težnje, kasnije te iste godine trajno sam se preselio u Srbiju. Iako više ne želim ostati ovdje, zahvalan sam na lekcijama i prilikama koje mi je zemlja pružila. Preseljenje u Srbiju bilo je intrigantno iskustvo koje je nadmašilo moja očekivanja.

U ožujku 2020. prvotno sam rezervirao jednu kartu za Prag, ali sam je na kraju odlučio otkazati zbog potpunog zatvaranja pristupa zemljama EU-a uzrokovanog pandemijom koronavirusa. Otkazivanje mog planiranog putovanja ostavilo me izbezumljeno. Unatoč tome, Srbija, jedna od susjednih balkanskih zemalja, i dalje je dopuštala stranim posjetiteljima ulazak na svoje granice.

Prije svog putovanja u listopadu 2020. nikada nisam posjetio Srbiju i nisam bio dovoljno upućen u njezinu povijest i kulturu. Moje znanje o zemlji bilo je ograničeno na činjenicu da se devedesetih dogodio “stvarno loš rat” i da je imala mnogo uspješnih košarkaša i tenisača. Osim toga, srpski jezik mi nije bio potpuno nepoznat. Unatoč nedostatku poznavanja, odlučio sam rezervirati trotjedni odmor kako bih osobno iskusio zemlju.

Nakon što sam stigao, krenuo sam na putovanje kroz Srbiju i svjedočio zadivljujućoj ljepoti sela. Ipak, glavni grad Beograd ostavio je na mene najveći utisak. Unatoč mojoj početnoj strepnji zbog mogućih tenzija povezanih s ratom ili antiameričkih osjećaja među lokalnim stanovništvom, bio sam ugodno iznenađen kada sam otkrio da su svi s kojima sam komunicirao bili izrazito gostoljubivi, ljubazni i radoznali.

Zbog mog divljenja prema Beogradu i njegovoj blizini drugim europskim zemljama, uložio sam u stan od 50 četvornih metara u jednom od najtraženijih naselja za otprilike 50.000 dolara. Nakon kompletne renovacije sada živim u ovom stanu.

Moje preseljenje u Europu nakon razvoda do sada se pokazalo kao intrigantno iskustvo. Kroz ovo putovanje otkrila sam više o sebi i moj život je poprimio oblik koji sam zamišljala prije braka. Ipak, postoje određeni aspekti ovog procesa koje bih promijenio kad bih dobio priliku sve ponoviti.

“Volela bih da sam istraživala srpsku scenu za upoznavanje”
Izlazila sam sa ljudima u Velikoj Britaniji, Italiji, Španiji, Grčkoj, Slovačkoj i još mnogo toga, i nikada nisam otkrila da je to problem. Ali nikada nisam imala vezu dok sam živela u Srbiji — čak ni blizu. Izlasci u Srbiji su toliko različiti i zaista sam uzimala zdravo za gotovo kako će to uticati na moj život.

Srbi su mnogo tradicionalniji kada su u pitanju romantične veze. Oni su veoma fokusirani na definisane rodne uloge, gde je muškarac glavni izvor prihoda, a žene zapravo ne rade. Žene mogu da rade, ali ideja je izgleda da kada se venčate, žena ne mora da radi.

Lokalni stanovnici imaju tendenciju da se zabavljaju u svojim užim krugovima, a mnogi su uspostavljeni preko članova porodice, jer je odobravanje porodice izuzetno važno.

Mnogo sam noći punih suza provela razgovarajući sa svojim prijateljima Srbima o tome šta je sa mnom “nije u redu”. Oni me obožavaju i podržavaju, ali takođe mogu da vide da se držim iznad većine njihovih plitkih kulturnih standarda, i to otežava izlazak.

Uprkos svemu tome, obratilo mi se mnogo oženjenih muškaraca, od kojih su neki čak i muževi žena iz mog društvenog kruga. Pomirim se sa shvatanjem da to nije baš kulturološki prikladno i da ću verovatno morati da se odselim ako želim ponovo da imam zdrav odnos.

“Trebalo je da uzmem u obzir porodicu i prijatelje kada odlučujem gde da se preselim”

Iako volim da živim u inostranstvu, definitivno može biti usamljeno, a ja i dalje imam nostalgiju. Zaista sam se radovala što ću ugostiti porodicu i prijatelje čim su ograničenja pandemije ukinuta. Dok moji najmiliji daju sve od sebe da podrže moj život u inostranstvu nakon razvoda, skoro niko nije došao da me poseti. Niko mi nikada nije dao čvrst razlog da ne dođe u posetu, i to je velika nevolja, s obzirom da ovde živim više od tri godine.

Beograd ima direktan let iz Njujorka, gde većina njih živi, ali destinacija ne izgleda tako privlačna prijateljima i članovima porodice kao što bi to mogli biti Pariz ili Barselona. Mnogi od njih Srbiju još uvek povezuju sa negativnim stereotipima — poput gangstera ili kriminalaca — a neki čak misle da živim u Sibiru ili Siriji. Otkrila sam da je većina ljudi zaista loša u geografiji.

Do sada je bio samo jedan od mojih bliskih prijatelja. Bilo mu je sjajno, ali i on je priznao da ne bi došao u Beograd da nisam ovde.

“Trebalo je da iznajmim stan pre nego što sam odlučila da kupim”
Bila sam toliko odlučna da konačno ostvarim svoj san o vlasništvu nad kućom da sam shvatila da sam spremna da zaobiđem iskustvo iznajmljivanja, ali posle tri godine u Srbiji osećam se nekako „zaglavljeno“. Ne želim više da ostanem ovde, ali takođe nemam bazu u SAD. Za sada moram da ostanem dok ne smislim solidniji plan preseljenja, a čak i tada moram da smislim šta ću sa svojim stanom.

Kirija i drugi troškovi u Beogradu su mnogo niži u poređenju sa drugim mestima u Evropi. Da sam pauzirala pri kupovini stana, tada bih mogla da iznajmim stvarno lepo mesto za oko 400 do 600 dolara mesečno i da ipak uštedim novac za svoj dom iz snova. Plaćam oko 32 dolara mesečno za struju, vodu, održavanje zgrade i račun za internet i telefon.

Dobila sam izuzetno dobar posao za svoj stan u Beogradu, ali znam da bi mi iznajmljivanje omogućilo više slobode da istražim druge komšiluke, a možda čak i druge zemlje pre nego što odaberem gde da se smestim.

“Trebalo je da budem strpljivija i više istražujem”
Kao digitalni nomad, razmišljala sam da se preselim na drugo mesto pošto je napredak u mojim životnim ciljevima kao što su da budem deo zdrave veze, zasnivanje porodice i napredovanje u mojoj karijeri, u Beogradu rastao. Čak tražim radnu vizu da se vratim u Prag, za koju ispunjavam uslove, ali ipak moram da uzmem u obzir svoju srpsku imovinu.

Srbija izdaje boravišne vize na osnovu vlasništva nad imovinom, ali većina zemalja u Evropi nema istu politiku. Bez pravnog razloga da ostanem, mogu da živim u EU samo do 90 dana, na osnovu šengenskih zakona.

Zaista, najveća promena koju bih volela da sam napravila je da sam imala više strpljenja. Hrvatska je otvorila svoj jednogodišnji program digitalnih nomadskih viza u januaru 2021, pa da sam čekala još nekoliko meseci, mogao sam da ga iskoristim. Ubrzo su usledile i druge zemlje EU, poput Malte i Grčke. Povezujem se sa ovim prostorima mnogo više nego sa Srbijom, jer ove kulture deluju otvorenije za moderne žene.

Znam da ću jednog dana postići svoje ciljeve nakon razvoda i svoj evropski život iz snova. Iako stvari u Beogradu nisu ispale baš onako kako sam planirala, mislim da se sve dešava s razlogom i da je preseljenje tamo nakon mog razvoda upravo ono što je trebalo da uradim.

U drugim delovima sveta muškarci su obično fascinirani mojim akademskim i karijernim dostignućima, koliko sam putovala i mojim ambicijama uopšte. U Srbiji mi muškarci pričaju i kada pokušam da se upustim u razgovor, ili me ignorišu ili kažu da previše pričam. Kao Njujorčanka, nisam navikao na ovo.

Takođe je mnogo više naglaska na izgledu, posebno na težini. Žene ulažu mnogo truda da održe izuzetno mršavu građu i da se oblače za sve – čak i odlazak u prodavnicu. Muškarci su takođe veoma čisti i moderni.

Oglasi - Advertisement