Iako bi slavni Kaleža danas napunio 74 godine, njegove će pjesme osigurati vječnu prisutnost, jer nijedno slavlje ne može se smatrati potpunim bez njegovih kultnih hitova.
Više od pedeset godina Zoran Kalezić svojim prisustvom krasi glazbenu industriju. Tijekom svoje slavne karijere uspio je prodati nevjerojatnih 20 milijuna primjeraka svoje glazbe. Zadivljujućom snagom svog glasa i iskrenim emocijama koje je unio u svoje pjesme, dotaknuo je živote nebrojenih pojedinaca ne samo unutar bivše Juge nego iu drugim regijama.
Njihova je veza bila neraskidiva, a njihovo prijateljstvo u konačnici je učvršćeno time što su postali kumovi svojoj djeci. Nakon što je saznao poražavajuću vijest o svojoj dijagnozi – raku pluća – izrazio je dubok osjećaj da zna da će se uskoro ponovno naći sa svojim voljenim prijateljem Tomom Zdravkovićem.
Krećući na put kako bih se ponovno sastao sa svojim kumom Tomijem, nalazim se pred nekim zadacima koje moram obaviti prije našeg dugo očekivanog susreta. Iščekivanje me ispunjava dok iščekujem koncert u Domu sindikata, gdje će očaravajuće melodije vratiti harmoniju u svaki djelić mog bića. Neophodno je da još jednom svjedočim prisustvu publike, kako se emotivno izrazio Kalezić, lijejući suze tijekom nastupa.
O dubini njihove bliskosti svjedoči i Tomina molba da on održi pogrebni govor kad dođe vrijeme njegova odlaska s ovoga svijeta.
Na rastanku moj kum Toma povjerio mi je svečanu zadaću: “Ne daj da govore o meni, jer ćeš se ti oprostiti od mene. Ti ćeš izgovoriti riječi.” Kakva je ovo privilegija. Kakva odgovornost. U tom trenutku oprostio sam se od Tome i sinulo mi je da odlazi čovjek kojemu je dosadilo ovozemaljsko postojanje i načela koja su mu liječnici nametnuli. Bilo mu je zabranjeno prepustiti se užicima pušenja ili konzumiranja alkohola. Žalosti me što su pojedinci poput Tome, Šabana, sve rijetki. Ne zaslužuju naše sažaljenje, jer su sami sebe ovjekovječili. Sve dok glazba svira, sviraju i oni – otkrila je jednom pjevačica.
Silvana, Kaleza, Tozovac, Cune, Lepa Lukić, Mika Antić i Zoki Radmilović činili su neraskidiv kolektiv. Svaki je član cvjetao u svojoj karijeri i nikada nisu doživjeli nikakve sukobe niti gajili bilo kakvu ljubomoru jedan prema drugome. Njihova zajednička strast prema glazbi poslužila je kao povezujuća snaga koja ih je ujedinila.
Silvana je, slično kao i Toma, imala značajnu ulogu u asistiranju Kaleziću u ranoj fazi njegove karijere. Kako je vrijeme prolazilo, njihova je veza postajala jača, pretvarajući ih u bliske drugove. Njihovo uzajamno divljenje i poštovanje jedno prema drugom bili su duboko njegovani.
Ova dama, koja je imala dubok utjecaj na narodnu glazbu, bila je inspiracija za Zoranovu bezvremensku skladbu “Jedna žena koje više nema”. Pjevačica je naglasila nekonvencionalan proces kroz koji je ova pjesma nastala.
Godine 1976. Kaleza je ušla u jednu beogradsku kafanu gdje je pjevačica izvela emotivnu pjesmu “Noćas mi srce pati”. Dok su gosti uživali u atmosferi, Zoran je bio preplavljen emocijama pa je počeo plakati. Sjećanja na Silvanu navirala su u njemu pretačući se u poetične stihove. Ne mogavši obuzdati osjećaje, Zoran je zatražio ubrus od konobara i nastavio pisati iskrenu pjesmu na tom malom papiru.
S namjerom da izbjegne bilo kakvu percepciju kapitaliziranja Silvanine tragične smrti, Kalezić je odlučio odgoditi objavu njegova djela za dvije godine. Tek 1978. godine, na Ilidžanskom festivalu, konačno je otkrio svoju kreaciju. Međutim, odlučio je tajiti posvetu Silvani, čak i nakon što je pobijedio i osvojio prestižnu prvu nagradu.
Zoran je kasnije otkrio da je jedna od pjesama koja je definirala njegovu karijeru iskrena posveta slavnom pjevaču koji je uvelike utjecao na njegov umjetnički izričaj i kreativnost.
Zoran Kalezić pohvalno je govorio o Silvani, opisavši je kao izuzetnu damu i izvanrednu pjevačicu. Vjerovao je da su pojedinci poput nje rijetka pojava, da se pojavljuju samo jednom u svakom stoljeću.
