Lidiju Stojanović, talentiranu inženjerku arhitekture podrijetlom iz Beograda, s nepunih 11 godina pogodila je bolest. Dijagnoza autoimunog hepatitisa donijela je sa sobom surovu stvarnost – njezin jedini spas bila bi transplantacija jetre.
Dani tame obavijali su bolničke sobe, prožeti osjećajem zebnje i tuge. U atmosferi je ustrajno lebdjelo mučno pitanje: “Hoće li mi Bog podariti novu jetru?
Zbog nepostojanja transplantacijskog programa u Srbiji, bila je primorana pomoć potražiti u Italiji. No, tijekom procesa stavljanja na listu čekanja došlo je do komplikacija, zbog čega je dobila sepsu i pala u komu. Medicinski stručnjaci u Italiji nisu bili optimistični u pogledu Lidijine prognoze. Unatoč mračnim izgledima, ova hrabra mlada žena prkosila je svim izgledima i izašla iz kome peti dan.
Nakon što je izdržala šest godina od dijagnoze, Lidija je strpljivo čekala uspostavu programa transplantacije organa u Beogradu, a 2017. godine konačno je upisana na listu čekanja.
Najizazovniji aspekt za osobe na listi za transplantaciju ili one koji su već bili podvrgnuti transplantaciji je razdoblje čekanja. Ova faza čekanja obilježena je neizvjesnošću, jer nema jamstva da će transplantacija biti dostupna, a čak i ako bude, vrijeme ostaje nepoznato. Čini se kao da ste zarobljeni u praznini, očajnički hvatate zrak, ali ne možete disati. Vaš telefon postaje produžetak vas samih, a svaki poziv s nepoznatog broja donosi ili radost ili razočarenje. Svaki put kad telefon zazvoni, nadate se da je to poziv koji ste čekali, ali čini se da ga nikad nema. U međuvremenu, vrijeme nastavlja prolaziti, nesvjestan vaših borbi i ne trudeći se raspitati se o vašoj dobrobiti.
Poziv od iznimne važnosti stigao je za vrijeme Bogojavljenja.
Na Sveta tri kralja 2018. konačno je stigao poziv koji je Lidija mjesecima željno iščekivala. Nažalost, upravo te noći ugasio se jedan mladi život. No, usred tuge, pojavio se i tračak nade jer je liječnik utvrdio da je jetra dvadesetogodišnje djevojke iz Bijeljine kompatibilna za Lidiju.
U ranim jutarnjim satima majka me probudila iz sna telefonskim pozivom pitajući jesam li dobila poziv za transplantaciju. U pospanom stanju, uvjeravao sam je da nisam, što ju je navelo da izrazi svoje čuđenje i upita zašto je to uopće pitala. Nastavila je prepričavati san koji je imala, u kojem je nebo bilo ukrašeno mnoštvom zvijezda. Budući da je svake godine na taj dan gajila istu želju, čvrsto je vjerovala da su me kontaktirali tijekom noći.
Dvije osobe dobile su pozivnice na određeni dan, ali je bio dostupan samo jedan organ. Zajedno smo okupirali bolničku sobu, ohrabrujući jedno drugo dok smo napeto iščekivali liječničku odluku o tome tko će biti primljen u bolnicu, a koga uputiti da se vrati kući, očekujući sljedeći poziv. Tog kobnog dana ja sam bio odabran. Izmiču mi detalji o tome kako je ova odluka donesena, ali duboko u sebi imala sam nepokolebljivu sigurnost da je poziv namijenjen meni, ispričala je.
Nakon uspješne transplantacije Lidija je 10 dana bila u bolnici. Postupno je nastavila svoj normalan život, poduzimajući svaki korak s povjerenjem. Sada ima posao, nedavno je kupila stan, održava aktivan režim treninga, istražuje nove destinacije, njeguje ljubav i živi kao i svaka druga osoba u savršenom zdravlju. Jedina razlika je u Lidijinom dnevnom unosu lijekova koji za nju ne predstavlja nikakav izazov.
Posljednjih šest godina Lidija svaki dan u mislima nosi djevojku koja je donirala jetru. Osjetila je neraskidivu povezanost, kao da je postala dio nje i nastavlja živjeti kroz nju. Lidijina odlučnost da se svakodnevno usavršava proizlazi iz te duboke veze, vođene željom da svog donatora učini ponosnim.
“Lejla je bila jako slična meni”
Stalno je razmišljala i o njenoj porodici koja je imala nadljudsku snagu da izgovori “da” u trenutku kada im se srušio cijeli svijet.
-Dugo sam pokušavala da saznam ko je moja donorka i da se zahvalim njenoj porodici. I konačno sam pre sedam meseci imala tu čast i sreću da saznam ko je bila devojka čiju sam jetru dobila. Njena mama je gledala jedno od mojih gostovanja, i kad je čula datum moje transplantacije, odmah me je kontaktirala. Devojka se zvala Lejla Emšija, i bila je jako slična meni i beskrajno sam srećna što napokon imam priliku da njenoj mami kažem hvala, da sam dobro i da živim jedan divan život zahvaljujući njoj – priča Lidija.
“Lejlinoj majci je drago što sam dobila šansu da živim”
Lejlina mama je Lidiji rekla da joj je drago što je baš ona dobila priliku da živi, i da nijednog trenutka nije razmišljala kada su je te januarske noći pitali da donira ogane svoje kćerke jedinice.
Instinktivno je rekla “da” jer je znala da bi to Lejla željela. Zbog toga sam ja danas ovdje sa svojom porodicom, i zauvijek ću se truditi da tu odluku opravdam i da pričam našu priču u nadi da će cijeli svijet čuti za jednu djevojku koja se zvala Lejla.
Lejla Emšija je bila studentkinja Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli, a svi koji su je poznavali kažu da je bila pametna, lijepa i ambiciozna djevojka. Sanjala je da postane dobar novinar, imala je milion snova i planova koje je prerana smrt, nažalost, prekinula.
-Za mene je moja donorka pravi heroj. Za mene su heroji njeni roditelji i volela bih da mogu da im dam do znanja da danas živim jedan divan život i da ona, na neki način, živi kroz mene – napisala je Lidija na društvenim mrežama na godišnjicu transplantacije prije nego što je znala ko je bila njena donorka.
“Ne stidim se svog ožiljka – on je svjedok moje borbe za život”
Prije dvije godine Lidija je smogla je snage da na fotografijama koje je objavila na Tviteru pokaže i ožiljak koji joj je ostao nakon što je prije devet godina u italijanskoj bolnici u Palermu zbog sepse bila u komi i jedva preživjela.
Jedno “da” umjesto tačke na život stavlja zarez
Lidija sada koristi svaku priliku da podsjeti na važnost širenja svijesti o donorstvu i da poruči onima koji čekaju organ da ne gube nadu.
– Doniranje organa je jedini spas tim ljudima i zato mislim da je jako važno da govorimo o tome, i da podstaknemo ljude da budu donori, jer to jedno kratko “da” nekome umesto tačke na život stavlja zarez. Mislim da je važno da promenimo narativ i da na doniranje organa ne gledamo kao na smrt, već na produžetak života i jedan novi početak. Naše Udruženje “Zajedno za novi život” se godinama bori da se broj donora u Srbiji poveća, i da svojim pričama dopremo do ljudi da shvate koliko je doniranje organa jedan human čin. Naša kampanja “Još si mi trag”, koju smo pokrenuli pre godinu i po dana, je donekle urodila plodom, i broj donora se poveċao u odnosu na prethodne dve godine. Taj broj i dalje nije dobar, ali nama daje vetar u leđa da radimo pravu stvar i da se borimo za spasavanje ljudskih života – kaže Lidija, a prenosi Kurir priču Violete Nedeljković.
