Trenutačno, populacija zatvorenih žena u Srbiji varira godišnje, a trenutno ih je 200. U usporedbi s muškim kolegama, žene su i dalje manjina unutar zatvorskog sustava.
Srbiji trenutno nedostaje sustav postpenalne zaštite, ostavljajući žene koje su odslužile kaznu bez podrške i sredstava nakon izlaska iz zatvora. Ova izazovna situacija tijekom njihove reintegracije u društvo izlaže ih raznim poteškoćama i nedostatku pomoći.
Prisutnost službe koja pomaže i usmjerava reintegraciju žena u društvo bila bi neizmjerno vrijedna, ne samo za njih nego i za druge. Bez sustava podrške i odgovarajuće zaštite prava žena, krug nasilja često ostaje neprekinut nakon izlaska iz zatvora, što rezultira značajnim brojem pojedinaca koji se vraćaju u zatvor.
Među ograničenim primjerima trijumfalne resocijalizacije, ona stoji kao svijetli primjer. Nakon što je osuđena za trgovinu drogom, odslužila je desetljetnu kaznu i s 33 godine stigla u Kaznionicu za žene u Požarevcu, jedinu popravnu ustanovu za žene u Srbiji. Pritom je ostavila roditelje, sestru, i mladi sin. Smještena u okruženje koje bi čak i najgnusniji ubojice smatrali neprikladnim, krenula je na svoje putovanje prema rehabilitaciji.
Trenutno se njezina svakodnevica vrti oko pridržavanja pravnih standarda, ispunjavanja dužnosti za koje se školovala i pokušaja nadoknade vremena koje je propustila sa svojim najdražima. Snežane Ognjanović, bivša logorašica i članica organizacije “Posle kiše”, ispričala je svoj mukotrpan put i nedaće sa kojima se susrela.
Godine 2003. imao sam prvi susret sa zakonom kada sam optužen za posjedovanje oružja. Incident se dogodio tijekom “Sablje” i kod mene je pronađeno vatreno oružje. Nakon toga sam uhićen i zadržan u pritvoru 15 dana prije nego što sam pušten na slobodu kako bih pripremio svoju obranu. Na kraju sam osuđen na 9 mjeseci, što sam dobrovoljno odradio tako što sam se dobrovoljno javio na izdržavanje kazne.
Ognjanović je u nastavku otkrila razlog zbog kojeg posjeduje oružje.
Tijekom nekog vremena bila sam u romantičnoj vezi s osobom za koju sam vjerovala da je moja velika ljubav. Napravio sam brojne glupe odluke i potpuno se uronio u njihov svijet. Zajedno smo putovali na Kosovo više puta, a jedno od tih putovanja dogodilo se 90-ih kada se činilo da su svi naoružani. Ja osobno nisam nosio oružje u sebi ili u javnosti; bio je pohranjen na krovu i otkriven je prilikom pretresa. Sve te godine sam stajao uz te osobe, jer su bili pod stalnom prismotrom, pratio sam ih na Kosovu ili u okolici Kragujevca, pomagao im oko raznih stvari. Važno je napomenuti da u to vrijeme nisam imao nikakve veze s heroinom, za razliku od mog partnera.
Nakon završetka akcije Sablja, nalazi se u zatvoru po prvi put, služeći kaznu od 9 mjeseci. Dolazi na mjesto na koje su je upozoravali, mjesto poznato po lošem postupanju prema ženama. U tom razdoblju povijesni zapisi govore da su uniforme, točnije poznate čoja suknje, još uvijek bile u uporabi.
U ovom okruženju susreli smo se sa ženama koje su bile odgovorne za gnusna djela koja nitko ne može opravdati. Jedan incident koji se istaknuo bio je nesretan slučaj čedomorstva unutar zatvora. U jednom od paviljona otkrili smo beživotno tijelo bebe. Pojedinac odgovoran za ovaj čin tvrdio je da ima postporođajni sindrom. Vrijedi istaknuti kako je pomno planirala porod, trudnoću je skrivala punih devet mjeseci, riješila se posteljice, a bebu je skrivala 15 dana. Situacija je bila zbunjujuća, jer smo smrad koji je dopirao iz paviljona isprva zamijenili za pranje rublja. Šokantno, za ovaj užasan čin nije dobila zatvorsku kaznu. U međuvremenu sam se našao u zatvoru zbog posjedovanja manje od 20 grama heroina u pet odvojenih prilika. Svaki put sam bio osuđen na tri godine, unatoč tome što sam svoj slučaj iznio na sudu. Ovo je račun koji je podijelio Ognjenović.
Po dolasku dobio sam komplet uniformi koji se sastojao od dvije suknje, dvije košulje i radnih hlača. Uz to, morao sam posuditi kartonske cipele. U početku sam bio stavljen u karantenu na mjesec dana dok su procjenjivali u koji ću paviljon biti dodijeljen i procjenjivali moje sposobnosti tijekom tog međuperioda. Svrha ovog ispita bila je utvrditi mogu li na bilo koji način doprinijeti i razumjeti razloge koji stoje iza mojih sposobnosti. U to vrijeme nisam bio siguran u trajanje svoje kazne i imao sam neke neriješene pravne stvari. Htio sam potvrditi detalje i bolje razumjeti situaciju. Na kraju sam otkrio da sam bio osuđen na 15 godina zatvora zbog posjedovanja 20 grama heroina u pet odvojenih prilika. Međutim, oštro poričem da sam ikad vidio, a kamoli prodao, navedene količine koje mi se pripisuju. Važno je napomenuti da moje bavljenje narkoticima nije bilo povezano samo s prodajom, već je proizašlo iz moje povezanosti s pojedincem koji je koristio droge. Postupno sam i ja podlegao drogama.
Nakon mog petog uhićenja, dobio sam kaznu od tri godine, a potom sam pušten da se sam brinem za sebe. Kako se približavao trenutak ispunjenja kazne, kako je ona postajala neopoziva, razmišljao sam hoću li je poslušati. Uhvatio sam se da se kolebam između predaje i odsluženja kazne ili izbjegavanja vlasti u razdoblju od devet godina, čime je kazna poništena. Taj interni sukob nastao je zbog činjenice da trogodišnje kazne istječu nakon trećeg događaja. Slijedom toga, odlučio sam pobjeći i suzdržati se od izvještavanja. Tako sam tri godine proveo u bijegu, da bih se na kraju opet našao u zatvoru.
Nakon što je već odslužila kaznu od 9 mjeseci, sada joj je priopćeno da će biti u zatvoru na ukupno 15 godina.
Nakon uhićenja, našao sam se prevezen u istražni zatvor, psihički se pripremajući za ovaj neizbježan ishod. U takvim je okolnostima ključno zadržati snagu i pribranost. Da bi se uspješno snalazio u ovom okruženju, mora se brinuti o svojim stvarima i suzdržati se od miješanja u sukobe drugih. To je jedini način da se očuva zdrav razum u mnoštvu prisutnih pojedinaca. Jeste li čuli za slučaj Mališe i Ane, supružnika odgovornih za tragičnu smrt trogodišnje Katarine? Slučajno sam dijelio sobu s Anom. Razgovor s njom pokazao se nevjerojatno izazovnim. Očito je da unutar zatvorskih zidova dobivaju značajnu razinu zaštite. Skupio sam hrabrosti pitati Anu kako uopće može poreći svoju upletenost, unatoč postojanju DNK dokaza. Nadalje, raspitivao sam se o njezinim planovima za budućnost nakon puštanja na slobodu. Zapanjujuće, izrazila je namjeru da rodi dijete. Kad sam izrazio sumnju u njezinu sposobnost da ima dijete, samouvjereno mi je uzvratila, ispitujući tko ima ovlasti da je spriječi. Razgovor se vrtio oko njezine kćeri, a ona je ponosno pokazala fotografiju, ustvrdivši da djetetu nije nanijela ništa, već ju je povjerila na čuvanje. Privatno, držala se uvjerenja u vlastitu nevinost, konstruirajući pripovijest u svom umu. Ognjanović je ispričao situaciju i zaključio sljedećom izjavom:
Čin je rezultirao time da je svaka majka dobila kaznu od 20 godina zatvora, nepravda koja ima moć slomiti nečiji duh. Nezamislivo je da netko može natjerati malu djecu od 6 i 7 godina na takva djela. Nadalje, potresna stvarnost žene alkoholičarke koja dovodi svoje poznanike alkoholičare da iskorištavaju djecu za vlastito zadovoljstvo doista je užasavajuća. Ovi događaji su nedvojbeno užasni i duboko uznemirujući.
