Mirjana Antonović u lokalnoj je zajednici poznata kao bivša partnerica glazbenika Miroslava Ilića. Antonovićeva je dugo tražila pravno priznanje Ilićevog očinstva prema njenom sinu Devinu.
Mirjana je u medijima pričala o svojoj prošlosti, koja se ne odnosi na Miroslava Ilića. Otkrila je da je neko vrijeme bila i u popravnom domu i u psihijatrijskoj ustanovi.
Mirjana je kao mlada emigrirala u Sjedinjene Države i udala se za krznara Danijela Antonovića. Posao je pronašla kao model, točnije kao glasnogovornica jedne tvrtke. Nažalost, Mirjanin suprug nije odobravao njezinu javnu osobu, što je dovelo do komplikacija u njihovoj vezi.
Nakon razvoda bilo je dosta problema. Nije se radilo samo o ugroženosti materijalnog bogatstva. Vjerujem da je moj bivši partner bio izrazito posesivan. Promatrao me kao svoj posjed, nešto što nije mogao pustiti. Išao je čak toliko daleko da je snimao naše razgovore, a telefoni su nam često bili prisluškivani. Kad sam to otkrio, upozorio sam ga da su takve aktivnosti nezakonite i zaprijetio mu da ću ga prijaviti FBI-u. Nakon što sam ga drugi put uhvatio i otkrio žice, na kraju sam ga prijavio FBI-u. Jasno sam rekao da ne želim da on ode u zatvor, ali sam tražio da se prisluškivanje prestane.
Jednu je osobu posebno uzeo pod svoje, živeći i radeći u istoj sobi s njim. Ova osoba je bila pilot. Bilo mi je nejasno kako je ta osoba mogla pratiti moje postupke i riječi, dok sam pretraživao cijelo prebivalište tražeći bilo kakve naznake nadzora. Kad smo sa sestrom ušli u pilotsku sobu, naišli smo na dokaze koji su nas naveli da povjerujemo da me snimao. Naknadno sam se distancirao od njega. Kasnije sam upoznao čovjeka u baru i pozvao njega i moju ženu da dođu živjeti sa mnom. Međutim, na kraju je uspostavio vezu s mojim bivšim mužem, uzrokujući moju nevolju. Osim toga, njegova sestra je sa mnom dijelila sličnu nevolju i tražila je da joj u Švicarskoj pribavim neke novčiće s njezinom kreditnom karticom, koju je namjeravala preprodati. U početku neodlučan, na kraju sam pristao nakon što sam vidio njezino emocionalno stanje. Dok sam s novčićima izlazio iz trgovine u Švicarskoj, policija je iznenada okružila lokal s pet automobila. Čini se da se dogodio incident u trgovini, ali nisam posve siguran u detalje. Obratili su mi se pojedinci koji su tvrdili da me traže. Kad sam ih upitao za razlog potrage, rekli su mi da posjedujem tuđu putovnicu i kreditnu karticu. Odmah sam protestirao, objasnivši da je to njihova greška. Predložio sam im da kontaktiraju ženu za čiju putovnicu i kreditnu karticu vjeruju da su nestale, jer bi mogla potvrditi da mi ih je dobrovoljno dala.
Zaključak je bio da su me policijski službenici obavijestili da su zaprimili informaciju koja ukazuje na moju prisutnost na mjestu provale. Putovnica i kreditna kartica žrtve ukradeni su iz njezina stana. Vijest je bila toliko nevjerojatna da sam ostala zatečena. Tek kasnije sam shvatio da mi je namjerno namješteno.
Nakon što je otkrila da sam u zatvoru, posjetila me moja sestra s djevojkom bogatog švicarskog gospodina u pratnji. Čim me ugledala, moja sestra je briznula u plač, dok me njezina prijateljica zagrlila i izrazila mi sućut riječima “Žao mi je, svašta se događa”. Nakon što su otišli, pao sam u duboku depresiju, mučen mislima o tome da ću ostati u zatvoru i što će ta percepcija učiniti mojoj kćeri. Kao majka, pitala sam se kako će ona sve to podnijeti.
Kad sam se počeo oporavljati, policajac mi je ponovno prišao i molio me da potpišem izmišljeno priznanje. Međutim, odbio sam potpisati dokument koji je sadržavao neistine. Policajac je kimnuo i nastavio me otpratiti do ćelije. Da sam podlegla njegovim zahtjevima, izgubila bih skrbništvo nad kćeri i svime što mi je bilo drago. Međutim, ostao sam uporan u svom odbijanju. Nakon posljednjeg sudskog ročišta u moju je sobu ušao čovjek u laboratorijskoj kuti i ponudio mi tabletu, tvrdeći da će mi ublažiti stres. Popio sam tabletu i nakon toga doživio halucinacije te večeri. Nisam mogao reagirati i čuo sam izobličenu glazbu u pozadini. Sljedeći dan sam se probudio i otkrio da mi je rukopis nečitak dok sam pokušavao prepričati događaje od prethodne noći u svoj dnevnik. Nakon što je otkrila da je tableta koju su joj dali lažirana, stanje Mirjane Antonović brzo se pogoršalo. Ubrzo joj se na vratima pojavila čuvarica i zahtijevala da se pripremi za put u bolnicu. Čuvar ju je obavijestio da je “jako bolesna žena”. Antonović je reagirala vičući na čuvara, dobro znajući da je šalju na psihijatrijsku ustanovu i da je netko orkestrirao njezino zatočenje. Inzistirala je na vađenju krvi i tražila da zna tko je odobrio njezin smještaj, ali su njezini zahtjevi odbijeni. Ove događaje ispričao je Antonović u tadašnjem intervjuu za “Grand”.
