Goran Ratković Rale iznimno je produktivan skladatelj i aranžer koji je ostavio značajan utjecaj u Srbiji. Tijekom proteklih 30 godina radio je s impresivnim brojem popularnih pjevača. Na ovom opsežnom popisu nalaze se Indira Radić, Stoja, Lepa Brena, Jana, Ceca Ražnatović, Mina Kostić, Sejo Kalač, Tanja Savić i brojni drugi umjetnici koji su stekli široka priznanja.
U razgovoru za Kurir pričao je o svojim iskustvima suradnje s poznatim ličnostima, ali i otkrio detalje iz privatnog života koje je dosad držao u tajnosti.
Porijeklom sam iz Pojata i tu sam proveo svoje formativne godine prije nego što sam završio gimnaziju u Paraćinu. Nakon odsluženja vojnog roka zaposlio sam se u tvrtki za proizvodnju guma. Iako sam s relativnom lakoćom uspio ispuniti raspored od 7:30 do 3:30, pomisao na nastavak takvog rada na neodređeno vrijeme izazivala je strah u meni. Kad sam trebao dobiti status zaposlenja s punim radnim vremenom, javio sam se liječničkoj komisiji i tvrdio da sam daltonist. Naravno, liječnik mi nije mogao izdati potvrdu o stalnom zaposlenju. Međutim, kada sam se vratio u tvrtku i šefu predočio dokument, on mi je rekao da je to nebitno jer je razgovarao s direktorom i dogovorio da me bez obzira na to zaposle. Bio sam zatečen i nisam znao kako odgovoriti. Šef me pitao imam li problema, ali sam šutio. Zatim je pitao želim li raditi ili ne. Nakon što sam to odbio uz izjavu “neću”, odmah me istjerao iz prostorija, zahtijevajući da “izmarširam”.
Nakon toga, što ste poduzeli?
Po dolasku kući iznenadio sam se kad sam tamo zatekao oca, iako je radio u Njemačkoj. Obavijestio sam ga o ovoj neobičnoj okolnosti i on je izrazio želju da komunicira sa mnom. Ne želeći ulaziti u sukob s ocem, brzopleto sam odlučio skočiti kroz prozor i kontaktirati prijatelja u Austriji da vidim mogu li neko vrijeme ostati kod njega. Tamo sam i svirao i zaljubio se u ženu koja je nažalost preminula. Budući da nisam mogao ostati u Austriji nakon njezine smrti, započeo sam svoje putovanje kao ulični svirač, putujući od grada do grada u Europi. Na kraju sam u Njemačkoj upoznao nigerijskog studenta koji mi je postao partner. Međutim, nakon što sam shvatio da mi bavljenje glazbom za niske plaće šteti glasu, odlučio sam se vratiti u svoju domovinu Srbiju. Tamo sam nastavio karijeru glazbenika, svirajući u svom kraju i diljem Srbije.
Raspitujući se o glazbenom žanru koji se izvodi, pitam: “Koji je stil glazbe sviran?
Tijekom svojih putovanja stalno sam se nalazio okružen velikim grupama ljudi, od kojih je sve zanimala samo rock and roll glazba. Sjećam se nastupa na sajmu, gdje je bilo deset različitih šatora posvećenih narodnoj glazbi, a samo u jednom gdje sam mogao svirati žanr koji sam preferirao. Gužva je bila tolika da je ispred šatora bilo dvostruko više ljudi nego unutra. U to vrijeme mi je prišao Srki Boj i raspitivao se o mojim namjerama s tim ljudima. Predložio nam je suradnju u njegovom studiju u Beogradu. U to sam vrijeme odbio njegovu ponudu, osjećajući se zadovoljan svojom trenutnom situacijom. Međutim, nakon rođenja moje kćeri 1993. počeo sam preispitivati svoju odluku. Kontaktirao sam Srkija i raspitivao se o mogućnostima suradnje, što je na kraju dovelo do mog preseljenja u Beograd.
Možete li mi dati više konteksta ili informacija za rad? Izvorni tekst samo je kratka i nepotpuna rečenica, što otežava ponovno stvaranje bez plagijata.
Kolega i ja smo imali različite uloge kada smo zajedno radili na glazbi – on je svirao harmoniku, a ja gitaru. On je preuzeo veći dio aranžmana, dok sam se ja fokusirao uglavnom na vokalnu produkciju. Međutim, bio je to težak put. Srki je imao posla, ali ne i novca, a mi smo se prihvatili poslova poput onog Mara iz Begaljice, gdje smo besplatno napravili album sa osam pjesama, nadajući se da će nas netko čuti i primijetiti. Snimili smo 11 albuma, ali se nitko nije javljao da nam plati sve dok nam se konačno nije obratila Nadica Jovanović za “Usne ti mirišu na zrele maline”. Nakon toga zaposlio nas je Slavko Banjac. Sjećam se da je Srki bio na moru kad mi je u kuću došla pjevačica Mima iz Novog Sada s projektom koji je sponzorirala Jovana Tipšin. Ubrzo nakon toga, Šmakić, koji radi s Anom Bekutom, zamolio nas je da u samo nekoliko dana napišemo četiri pjesme. Kad sam se javio Srkiju telefonom, gorljivo sam ga obavijestio da skrati putovanje na more jer sam osigurao prava na 13 novih pjesama. U početku je bio skeptičan i oklijevao mi vjerovati.
„Je li se situacija konačno popravila?
Sašu Popovića, glazbenog urednika “Zame”, odmah su zaintrigirale pjesme Jovane Tipšin. Raspitivao se za nas kada je saznao da mu nas je ranije preporučio naš zajednički prijatelj Miladin Bogosavljević. Popović je kontaktirao Miladina kako bi dogovorili sastanak, na kojem je predložio suradnju na projektu. “Ja ću donijeti posao, a vi radite aranžmane i produkciju. Vi ćete zaraditi pozamašnu svotu novca i nećete morati brinuti o poslu”, rekao je. Pristali smo na dogovor. Lepe Brena je bila prva izvođačica koja je s nama radila na svom albumu “Luda za tobom”. Kad je vidjela Srkija i mene s dugom kosom do struka, otišla je bez riječi. Gledao sam Brenu i Sašu kako se svađaju na kapiji 15 minuta prije nego što se Brena vratila i izjavila: “Stvarno ne znam zašto sam došla, ali ajde, Sale me uvjerio da je to to. Nakon prvog susreta, čvrsto prijateljstvo između nas se uspostavila koja je trajala do danas.Naknadno je došlo do ostvarenja Indire, izlaska albuma “Krug”, između ostalog i rada Božinovske.
Kada je prikladno započeti samostalan rad?
Nakon mog razlaza sa Srkijem, neki su pjevači odlučili raditi s njim, a neki sa mnom. Većina je završila suradnju sa mnom zbog snažnih odnosa koje sam s njima izgradio u smislu pjevanja i vokalne produkcije. Za sve uključene ključno je da glazba zvuči savršeno. Indira mi je prva prišla za album Osvetnica, Tutun je napravio aranžman, a ja produkciju. Nažalost, pogriješio sam na zadnjoj pjesmi zbog iscrpljenosti i nisam primijetio zavijanje na kraju “Više ne vjerujem”. Steva Simeunović mi je preporučio talentovanu pjevačicu iz “Estrade” u Borči, ali sam se dvoumio. Tutun je na kraju došao poslušati album i uvjerio me da je sve odlično. Međutim, “Zama” me kasnije kontaktirala, navodeći da nešto nije u redu, ali nisu mogli točno odrediti u čemu je problem. Pitao sam svira li CD kako treba, na što su mi odgovorili potvrdno. Nakon što sam dao upute za ispis, CD je izbačen i posljednji refren balade je tugaljivo odsvirao. Upravo u tom trenutku stigla je Indira koja ga je okrutno uvrijedila: “Uništio si mi album. Nikad više neću raditi s tobom. Ti si mrtav za mene.” Ubod njezinih riječi iznervirao me. Srećom, Steva Simeunović je bio prisutan, pa sam ga pitao o Indirinim trenutnim pjevačkim angažmanima. Potvrdio je da ona i dalje nastupa u Borči. Odlučili smo otići i poslušati Stojin nastup, a vidjelo se da je na vrhuncu. Odmah sam se dogovorio da sutradan dođe u studio.
Znači, to je bio početak Stojine karijere?
Kad mi se Stoja prvi put obratila, dogovorili smo se da radimo na njenom albumu koji sam ja u konačnici producirao. Međutim, kada je došlo vrijeme da snimi pjesme, neočekivano je izrazila želju da se preseli u Australiju. Ostao sam zatečen i rekao sam joj da odustajanje nije opcija. Umjesto toga, predložio sam snimanje i objavljivanje albuma prije nego što ode. Poslušala je moj savjet i na kraju je postigao veliki uspjeh. Nastavili smo zajedno stvarati još nekoliko albuma, uključujući i “Stoja i ja”, ali tijekom produkcije CD-a “Europa” došlo je do nesuglasica. Uprkos tome, uključio se drugi izdavač, a ja sam se sa Stojinim tadašnjim partnerom Darkom dogovorio da album objavi “Grand”. Međutim, Stoja i Darko su odbili saradnju sa “Grandom”, a ja sam im rekao da bez mene neće imati nijednu pjesmu. Iako je Popović na kraju riješio sukob, Stoja više nije htjela raditi sa mnom. Okrenem se Saletu i predložim mu: ‘Ajmo nazvati Indiru i ponuditi se da joj napravimo album’. Nekoliko dana kasnije, on me zove u “Grand” gdje zatičem Indiru kako čeka. Srdačno je pozdravim, ali ona me odbije govoreći: “Nisam se još odlučila. Imam drugu opciju.” Kad sam saznao tko joj je alternativa, razbjesnio sam se i izletio van. Saša me prati i uspijeva smiriti mene i Indiru. Sedam dana kasnije ona me kontaktira i pristaje na suradnju.
Jeste li u tom razdoblju počeli surađivati s Marinom Tucaković?
U to vrijeme moj najčešći kantautorski suradnik bio je Steva Simeunović. Jednog dana nazvao me Srki Boj i pitao mogu li mu učiniti uslugu. Htio je da napišem album za Darka i Stoju. Pristao sam bez oklijevanja jer svakom poslu pristupam s jednakom predanošću. Kasnije mi je Srki javio da su pjesme za Stoju namijenjene Stevi, koji je slučajno tada bio sa mnom na kavi. Pitao sam Stevu da li piše pjesme za Stoju i on je potvrdio. Ispostavilo se da sam ja bio izdat, a Steva je bio taj koji im je bio vjeran. Bila sam razočarana i rekla sam Stevi da više ne mogu raditi s njim. To je bio kraj našeg partnerstva. Tada sam kontaktirao Popovića i pitao ga poznaje li Marinu Tucaković. Dao mi je njen broj telefona koji sam odmah nazvao. Kad sam nazvao Marinu, dočekala me uz smijeh i pitala gdje sam bio zadnje tri godine. Odmah smo kliknuli. Marina je bila umjetnica, a i ja sam zanatlija, Nisam ni približno toliki umjetnik kao što je ona bila. Imala je jedinstvenu sposobnost da te uzdigne do zvijezda ili spusti u dubine očaja. Naša prva suradnja bila je na pjesmi “Lopov” za Indiru i Alena. Za to vrijeme žena me izbacila iz kuće i bio sam kod Mobi Dika, koji mi je bio kum. Srđan, još jedan moj prijatelj, pitao me o Marininom procesu pisanja i nisam mogao u potpunosti shvatiti njezin način razmišljanja. Pustio sam Srđanu “Thief”, a on me pitao što me muči u pjesmi. Objasnio sam svoju zbunjenost oko značenja iza retka “kakva je sudbina starog lopova?
Unatoč svemu, ta se strofa zadržala.
Nakon što sam nazvao Marinu, izrazio sam svoju frustraciju trenutnim stanjem određene stvari, uzvikujući da je odgovorna osoba lažljiva i zastarjela osoba. Marina je odgovorila pozitivno, obećavši da će napraviti potrebne promjene ako to želim. Sutradan je Srđan skuhao kavu i zamolio me da još jednom glumim “starog lopova” kako bi mogao poslušati. Oklijevao sam, shvativši da sam htio promijeniti taj dio teksta. Nakon ponovnog kontakta s Marinom, odlučio sam ostaviti tekst kakav jest. U tom periodu bilo je nekoliko zapaženih izvođača među kojima su Lepa Brena, Stoja, Sanja Maletić, Jana i Suzana Jovanović.
Što je dovelo do toga da je vaša uloga bila ograničena na to da budete Indirin jedini skladatelj?
Dok sam radila na “Kradljivcu”, sjećam se trenutka u kojem je Indira bila sa mnom, a ljudi su mi stalno prilazili za novac, a ja sam im pristajala. Ispitivala me jesam li humanitarna organizacija i jesam li ikada prestala davati novac. Objasnio sam da sam dužan to učiniti. Međutim, bila je šokirana kada je čula da sam u dugovima iako zarađujem milijune. Pojasnio sam da nikad nisam znao kako postupati s novcem i da nisam imao smisla za to. Indira je predložila rješenje – predložila mi je da napišem koliko sam joj dužan, a ona će mi dati novac da te dugove vratim. Zauzvrat bih prestao stvarati glazbu za druge i radio bih kao njezin menadžer. Odbio sam, rekavši da je glazba moj život i da neću stati. Indira je otišla, podsjetivši me da razmislim o njezinoj prosidbi.
Biste li rekli da se slažete s izjavom?
Bio sam svjestan da imam dug od 17.000 maraka, od čega dio s kamatama. Trebao sam nekoga da mi posudi novac, ali osoba koju sam kontaktirala taj dan nije odgovorila na moj poziv. U očaju sam kontaktirao poznatog kamatara i obavijestio ga o situaciji, rekavši da će nereagiranje mog prethodnog kontakta izazvati probleme za danas. Lihvar mi je tada počeo prijetiti govoreći da ću imati problema ako nemam novca. Podsjetio sam ga na svoj identitet, ali on se opravdavao da novac nije njegov. Kod kamatara je to česta pojava – novac se uvijek pripisuje nekom drugom. Nakon što sam procijenio situaciju, shvatio sam da sam dužan ukupno 250.000 maraka. Bila je rana večer, kontaktirao sam Indiru i pismeno joj pokazao iznos. Njezina reakcija bila je šok i zbunjenost, dok me pitala zašto bi mi trebao tako značajan iznos novca. Popović je prije toga bio moj financijski spasitelj. Dnevno mi treba određena svota novca, bilo 500 ili 20.000, a on mi to uvijek osigura. Zauzvrat, kad izvršim zadatak, on mi oprašta dug. Jednog dana mi priđe i pita: “Znaš li koliko si mu dužan?” Priznajem da sam neupućen, na što on odgovara “68.000 maraka”. Nisam vidio zašto je to problem i rekao sam mu to. Međutim, on uzvraća: “Koliko dugo misliš ovako živjeti? Ne mogu se dalje baviti tvojim stalnim zahtjevima za novcem. Od sada mi ne duguješ ništa, ali ja ti neću dati s više sredstava.” Zatim kida papir ispred mene. Unatoč mojim očajničkim molbama: “Ne znam raspolagati novcem, oduvijek sam ovako živio”, on ostaje uporan u odluci da me prekine i odlazi.
Mogu li znati kontekst ili dodatne upute za ovaj tekst?
Novac koji mi je ostao nije potrošen na sve ostalo. Imao sam i restoran i kafić u neposrednoj blizini, za koje sam mjesečno plaćao račune od 10.000 maraka. Kad god je netko ušao i naručio hranu i piće, ja sam pokrivao troškove. Jedno jutro javila mi se Indira i tražila da u 7.30 okupim sve ljude kojima dugujem novac. Obećala mi je donijeti novac da ih isplatim. Naložila mi je da pazim kako sam raspodijelio sredstva i da nakon toga nazovem Sašu Popovića i obavijestim ga da više neću raditi glazbu za njega. I upravo se to dogodilo. Vratio sam svima kojima sam bio dužan, a zatim nazvao Popovića da mu kažem da je Indira podmirila moje dugove i da više ne radim muziku za druge pjevače osim nje.
