Prošlo je točno dva desetljeća od prve audicije za Zvezde Granda. Saša Popović otkriva zamršeni okvir natjecanja koji pratimo na našim ekranima, a koji je posebno skrojen za natjecatelje koji sudjeluju.
Na audiciji čujem natjecatelje kako pjevaju i snimam njihov nastup. Kasnije, kad sam na letu kući, slušam njihove nastupe na laptopu i procjenjujem njihove vještine. Ja odlučujem koji su natjecatelji dobri, bolji ili zanimljivi. U prvom krugu natjecatelji pjevaju slično kao i na audiciji, doduše nešto slabije zbog živaca. Situaciju čine još izazovnijom veliki studio, razrađena pozornica i prisutnost osam sudaca. Kao takav, nije ga lako izvesti u ovom okruženju. Kako bismo pomogli natjecateljima, svakom od njih dodjeljujemo mentora tijekom prvih emisija. Kako runde napreduju, od druge do treće i četvrte, dolazi do značajnog napretka. No, prava transformacija događa se kada netko od mentora – bilo Snežana, Ceca, Bosanac, Marija, Bekuta ili bilo tko drugi – uzme natjecatelje pod svoje, dajući im satove pjevanja i upute o ponašanju. Tada natjecatelji istinski napreduju, napreduju i postaju precizniji sa svakom sljedećom emisijom. Ovaj napredak vidljiv je ne samo sucima nego i gledateljima. Za sezonu 2018-2019 odlučio sam uvesti promjenu uključivanjem mentora, nakon cca 13-14 godina natjecanja bez njih. Ova odluka je donesena nakon značajne promjene koju smo uveli 2013.-2014. sa slijepom audicijom, gdje je žiri mogao samo čuti kandidate, a da ih ne vidi. Ovaj proces selekcije doveo je do daljnjeg usavršavanja i selekcije kandidata, objasnio je Saša Popović.
„Elaborirao je na koji način je Milica Pavlović stekla njegovo poverenje i potvrdu.
U vremenu u kojem su u finalu bile Milica Pavlović, Andreana Čekić, Nadica Demov, Nikolina Kovač i Vanja Mijatović, našao se niz izuzetnih pjevača. Kao pobjednik izašao je Darko Martinović. Te godine bilo je preko 10.000-11.000 natjecatelja, ali je na jednoj audiciji u Domu sindikata glavni pjevač Saša primijetio Milicu i odmah je odlučio uključiti. Iako je te godine bilo samo 40 natjecatelja, Miličina karizma i talent bili su očiti od samog početka. Saša priznaje da je Aleksandra Prijović odustala od natjecanja, ali tvrdi da joj je on dao motiv da nastavi.
Nedavni uspjesi Aleksandre Prijović doista su izvanredni. Sjeti se uspjeha Lepe Brene i Slatkog Greha 1983. godine, gdje smo imali izvanredne nastupe. Aleksandra je prvi put bila na audiciji u Subotici još 2011. godine kada je imala samo 15 godina. Tijekom tog vremena, dao sam joj ulogu u verziji u kojoj je bilo samo 40-50 natjecatelja. Prošla je više krugova i emisija, otprilike 4-5. Nije postojao službeni žiri, samo rotirajuća komisija koja je davala svoje mišljenje. Na kraju su odlučili gledatelji, a ona je, nažalost, eliminirana. Ovo ju je iskustvo ostavilo razočaranom i obeshrabrenom. Kako se bližila sljedeća godina, već sam odabrao 18 djevojaka za sezonu, ali su mi bile potrebne još 2. Odlučio sam regrutirati dvije djevojke koje su dobile najviše glasova iz prethodne sezone. Međutim, kada je tajnica kontaktirala Aleksandru, koja se nalazila u Belom Manastiru, ona je odbila ponudu za sudjelovanje, navodeći kao razlog nedostatak podrške birača. Unatoč ovom neuspjehu, obratio sam se Aleksandri i ponudio joj još jednu priliku da se pridruži showu, uvjeravajući je da će proći bez obzira na ishod. U konačnici, i Aleksandra i Andreana Čekić dobile su izbore za sljedeću sezonu, a godine koje su uslijedile bile su ništa manje nego izuzetne, smatra Saša Popović.
Prema njegovoj izjavi, službeni rekord dotičnog natjecanja drži Aleksandra Mladenović.
Saša dijeli priču o Katarini Živković, koja je isprva otišla na audiciju s 13 godina, ali nije bila odabrana nekoliko godina dok nije konačno stigla na natjecanje 2007. Te su godine mnogi jaki natjecatelji poput Dušana Svilara, Rade Manojlović, Milana Stankovića, Nemanja Stevanović, a sudjelovao je i Dinča. Unatoč jakoj konkurenciji, Katarina Živković napravila je zapaženu karijeru. No, rekorderka je Aleksandra Mladenović, koja je 2004. godine sa samo 8-9 godina išla na Sašin casting za djecu za Zvezdice. Aleksandra se natjecala četiri godine i konačno je 2016. došla do finala. Saša priznaje da nije sve u pobjedi.
Tijekom svog govora osvrnuo se na temu uGrand ugovora i postavio pitanje mogu li se oni smatrati oblikom “vlasništva sličnog ropstvu”.
Nije tajna da postoji ogroman broj djece koja idu na audicije za ovakve prilike. Iskreno, stalan niz onih koji se nadaju ne utječe previše na mene. Obično dvadesetak djece dobije ugovor kada dođu do finala – u dobi od devet godina. Ovi finalisti s nama su devet godina, prošli su marketinške, nastupne i druge povezane aktivnosti, ali ne sve. Svakako svake godine finalistima naglasim da će potpisati ugovor na devet godina – samo ako možemo nešto napraviti od njih. Recimo argumenta radi da ste potpisali ugovor i radili za otprilike 100-150 eura po klubovima, diskotekama i slično. Dobit ćete pjesme i reklamu, a ako vam uspijemo podići vrijednost na 500-600-1.000-2.000 eura ili čak 3.000-4.000, onda bi se taj ugovor isplatio. Ako i nakon godinu-dvije zarađujete 150-200 eura, onda je ugovor u biti bezvrijedan. Nastavite pjevati i raditi to što radite, ali zapamtite da imate samo 9 godina. Ako snimite pjesmu, vratite nam se – možda se nešto značajno dogodi za 3-4 ili 5 godina. Pada mi na pamet Mirza Selimović; pobijedio je 2014. i dobio par pjesama, ali od toga nije bilo baš ništa. Došao je do mene i pitao: “Direktore, što da radim? Još uvijek zarađujem oko 400-500 eura.” Rekao sam mu da se prodaje na kratko – ako imamo platformu za njega, napravit ćemo je i bez obzira na njegov ugovor, sav će novac biti njegov. U ugovoru stoji da će oni dobiti 70 posto, a Grand 30 posto. Ovaj ugovor odnosi se na pjevače koji mogu biti plaćeni znatno više od njihove trenutne cijene od 100-200 eura, potencijalno zarađujući 2.000-3.000 eura, pa i više. Nakon godinu i pol ili dvije, ako Mirza napravi hit ploču, pa drugu i treću, bit će vraćen u sustav, s obzirom da je i dalje vezan ugovorom. Mirza je već odslužio svoj 9-godišnji ugovor i ima izuzetnu cijenu, a Popović je po tom pitanju transparentan.
Osim trenutnih nastojanja, bavi se temom žudi li ili ne za danima Slatkog grijeha, benda s kojim je započeo svoju karijeru.
“Prošlo je dosta vremena od našeg postojanja, još od 1991. godine kada je izbio rat. Prošla su više od tri desetljeća od dana kada smo išli na turneje i povremeno nastupali – možda oko 4-5 nastupa tijekom Sljedećih desetak godina, ali to je bilo to. Gledajući unatrag ove fotografije i prisjećajući se svojih prijatelja sa Slatog greha, neopisivo je kako je zahvatilo jedno određeno razdoblje mog života. Iako su godine prošle, ostaje jedno od najljepših lijepa iskustva koja sam ikada doživio”, zaključio je Saša.
