Zbog trostrukog ubi*tva koje je počinio, Fikret Hadžić zvani Hadžija izdržava kaznu od 24 godine.
On kaže i da se “ne kaje što je ubio one koji su ga mučki pretukli i iz*oli nožem”.
Video pogledajte na linku ispod
ŠOKANTNA ZATVORSKA ISPOVIJEST ‘UBIO SAM TROJICU. I ČETVRTOG BI AL JE POBJEGAO’ – YouTube
Lukavčanin navodno slovi za jednog od najpoznatijih logoraša u Bosni i Hercegovini. On se trenutno nalazi u KPZ-u Tuzla, gdje služi kaznu zbog ubistva tri osobe. Prije ove osude nikada nije bio proglašen krivim za bilo kakvo nedjelo, čak ni za manji prekršaj. Presudom mu je izrečena kazna od 24 godine zatvora, ali je od te kazne 19 godina odslužio u KPZ Zenica.
Godine 1997. njegova je priča započela sukobom između njega i skupine od četiri osobe, od kojih su trojica dijelili bratsku vezu. U to vrijeme bio je vlasnik restorana u Lukavcu u koji su često dolazila ova trojica braće, za koje tvrdi da bi otjerali ostale posjetitelje.
Hadžija je naveo da su drvosječe neobrazovani i da ih je lako prepoznati pri ulasku u restoran, često nose litar u ruci i obuveni u rudarske čizme. Zbog toga kulturniji gosti obično odlaze po dolasku.
Nakon što je shvatio da više nije sposoban normalno voditi posao, odlučio je prodati svoj restoran. Ova se prodaja dogodila 1997., jer je osjetio potrebu istražiti druge napore. Prije incidenta 2001. nikada nije doživio nikakve pravne sporove. No, život mu se drastično promijenio nakon što su ga napali i izboli pojedinci za koje tvrdi da su isti ljudi koji su kupili njegov restoran.
Hadžić se prisjeća osoba koje su bez ikakvog objašnjenja uzrokovale propast njegovog restorana, a to su oni koji su ga brutalno napali na ulici. Ostavljen je mrtav, jedva se hvatajući za život, sve do dolaska policije koja je uspjela intervenirati na vrijeme. Napadači su pobjegli na zvuk policijskih sirena. Hadžić je vjerovao da će ih pravosudni sustav pozvati na odgovornost za svoje postupke koji predstavljaju pokušaj ubojstva. Iako su suočeni s kaznenim prijavama, nitko od njih još nije pred sudom snosio posljedice svojih postupaka.
Pojedinac tvrdi da ozljeda koju su pretrpjeli nije ono što ih je najviše boljelo, već izostanak reakcije pojedinaca koji su nanijeli štetu.
Nakon što su uvidjeli da počinitelji njihovog maltretiranja ne snose nikakve posljedice, Hadžija je uzela stvar u svoje ruke sastavljajući pismo Vrhovnom sudu. Hadžija je u ovoj prepisci molio da se prekršitelji kazne s najmanje 10 maraka za štetu koju su im nanijeli. Hadžija je otišao toliko daleko da je napisao da će u slučaju neudovoljavanja ovom zahtjevu oni osobno tražiti odmazdu protiv napadača. Unatoč hitnosti i žaru u njihovim pismima, čini se da Hadžijine molbe nitko nije shvatio ozbiljno. Godinu dana strpljivo su čekali povoljan trenutak da se osvete onima koji su im nanijeli nepravdu.
Hadžić je 1. svibnja 2002. zabilježio da se grupa od četiri osobe okupila u blizini obližnje trgovine.
Nakon što je dalekozorom promatrao grupu okupljenih u trgovini, Hadžija je vidio četiri osobe koje su ga prethodno napale, kao i još oko 17 osoba. Pripremajući se za sukob, obukao je kaput i sakrio skraćenu pušku u rukav. Prvo je ranio grupu kako bi spriječio njihov bijeg, iako je jedan od četvorice napadača uspio pobjeći. Hadžija smatra da je intervencija više sile spasila ovu osobu od smrti. Odgovarajući na molbe grupe za milost, Hadžija je izjavio da više neće imati priliku da mu naude. Unatoč ishodu svađe, Hadžija smatra da mu je incident nanio nepopravljivu štetu životu.
Hadžić je nakon suđenja osuđen na 21 godinu zatvora za ubojstvo tri osobe. Osim toga, sudac je zbog pisma na kaznu dodao još tri godine. Hadžić priznaje da ne može iskreno reći da se kaje.
Budi miran, Hadži, nećemo te više ni prstom pipnuti”, uvjeravaju ga. Hadžić se prisjeća svojih tadašnjih razmišljanja: „Planirao sam svoju osvetu i čekao punu godinu da je izvedem. Ali sada se duboko kajem zbog toga. Čak sam i tužiteljici priznao da je to bio čin osvete.
