Priča koju je ispričao novinar Mario Mihaljević dotiče jedno od najosjetljivijih pitanja u odnosima među ljudima u periodu rata, ali i u vremenu nakon njega. U središtu priče nalazi se jedan Hrvat, vlasnik privatnog hotela u Kninu, te njegov kum Srbin, koji je tokom ratnog haosa, umjesto da ga iznevjeri, ostao vjeran i poslao mu svjedočanstvo ljudske solidarnosti koje prevazilazi etničke i političke barijere.
Sve je počelo prije 15-ak godina, kada je Mihaljević zbog službenih putovanja često dolazio u Dalmaciju. Jedno od omiljenih mjesta gdje je odsjedao bio je upravo ovaj mali hotel u Kninu. Ovdje je, uz miris domaće kafe i ukus omiljenih jela, uvijek pronalazio spokoj. Gazda hotela postao mu je s vremenom poznanik, a kako to biva na Balkanu, uz kafu i razgovor, otkrio je i mnogo više od onog što je prvobitno očekivao.
Priča o hotelu postala je priča o prijateljstvu koje seže iz vremena prije rata. Na Mihaljevićevo pitanje šta se desilo s hotelom tokom rata, vlasnik je otkrio da je tokom rata hotel bio u rukama njegovog kuma Srbina, koji ga je “čuvao”. Bez sarkazma ili ljutnje, vlasnik je ispričao kako mu je njegov kum, uprkos ratnom razaranju, svaki mjesec slao 2.000 njemačkih maraka u znak najma – novac koji je stigao redovno, “kao sat”. Na taj način, vlasnik i njegova porodica uspjeli su preživjeti vrijeme prognaništva, pa čak i pomagati drugima.
Ovo je duboko dirnulo Mihaljevića. Vjerovatno se u tom trenutku suočio sa spoznajom o nevjerovatnoj veličini ljudskosti koja je ostala skrivena od očiju javnosti. Kada je pokušao nagovoriti vlasnika da ispriča priču pred kamerama, njegov zahtjev je naišao na odlučan otpor. Vlasnik se bojao reakcije “svojih” i “njihovih” – dvije strane podijeljene predrasudama, koje često ne razumiju ljudske vrijednosti koje prevazilaze nacionalne granice.
Ovaj trenutak otvara dublje pitanje o odnosima na Balkanu. Vlasnikova priča o međusobnom povjerenju, solidarnosti i prijateljstvu koje prevazilazi ratne linije, odražava težak teret koji mnogi ljudi nose nakon sukoba. Nažalost, postoje situacije u kojima ljudi kriju svoju plemenitost iz straha od osude i posljedica koje bi mogle proizaći iz otkrivanja takvih priča.
Mihaljevićeva želja da “kriči i vrišti” u znak protesta protiv podjela i neprijateljstava koju te podjele donose odražava duboko razočaranje u društvene normativne obrasce koji i dalje utiču na živote ljudi. Naša društva često forsiraju neprijateljstva kroz ideju “zavadi, pa vladaj”, dok pojedinci, kao vlasnik hotela i njegov kum, ostaju izolovani od stvarnosti u kojoj ljudi mogu živjeti u slozi.
Na kraju, Mihaljević upućuje pitanje svim čitateljima: “Ko nas je podijelio na ‘naše’ i ‘njihove’?” Pitajući se kakvi smo postali ljudi kada se bojimo pokazati ljudskost, izaziva nas da prepoznamo i odbacimo one sile koje su nas udaljile jedne od drugih. Ova priča nas podsjeća na to da su mnogi od nas zaboravili istinsku vrijednost prijateljstva i ljudske podrške, te nas poziva da odbacimo podjele koje su nas zatrovale i, umjesto toga, prigrlimo istinu da smo, uprkos svemu, samo ljudi.
