Ugledni ruski pisac Dimitri Sergejevič Mereškovski tijekom posjeta Beogradu bio je očaran zgradom koja se nalazi u srcu grada. Iznad ulaza stajao je natpis „Miša Anastasijević otadžbini“. Pisac je bio impresioniran opsegom i namjerom darovnice, ali je dao komentar o jednom posebnom aspektu – imenu dobročinitelja.
Pronicljivog Rusa posebno je zabrinulo to što je ime dobročinitelja na objektu ispisano previše osobno, te da se umjesto “Miš” koristi puni naziv jedne od najvećih srpskih donacija. U stvarnosti ne postoji nikakva dokumentacija, referenca ili pravni dokument koji je u suprotnosti s ovim informacijama, pa je stoga vjerojatno nepoznato koje je stvarno ime donatora.
Neosporna je činjenica da je kapetan Miša Anastasijević skoro pola veka bio jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu. Dok je bio trgovac solju, njegova imovina bila je skoro osam puta veća od tadašnjeg državnog budžeta Srbije. Čak je i posudio određenu svotu svrgnutom knezu Milošu kada je abdicirao 1839. Kapetan Anastasijević posjedovao je trgovačku flotu od 74 broda, a njegovo poslovno carstvo zapošljavalo je oko 10.000 radnika sredinom 19. stoljeća. Zbog tih postignuća s pravom je dobio nadimak “dunavski Rothschild”, prenosi portal Kaldrma.
Posljednje počivalište njegove voljene kćeri bilo je groblje namijenjeno osobama bez imovnog stanja.
Životopis ovog uglednog i sposobnog čovjeka odigrao se u skladu s prastarom poslovicom “iz krpa u bogatstvo”. Međutim, tokovi sudbine naposljetku su se promijenili, a nakon smrti kapetana Mishe, njegovo se bogatstvo raspršilo u rukama pohlepnih nasljednika. Nadalje, njegova kći Sara, nekoć smatrana jednom od najtraženijih nevjesta u Europi, nakon smrti je sahranjena na zapuštenom groblju u Parizu.
Mishini skromni počeci nisu obećavali veliku veličinu. Rođen je u Poreču (danas Donjem Milanovcu na Dunavu) oko 1803. godine od Anastasa, malog trgovca, i majke Ruže koja je umrla pri porodu.
Nakon smrti svoje žene, Anastas se odlučio ponovno oženiti. Njegova nova supruga bila je udovica Milja koja nije imala djece. Milja se pokazala kao prikladna zamjena za Anastasovu majku u životu Miše Anastasijevića. Kao i Ilija Milosavljević Kolarac, kapetan Miša je s Miljom pobjegao preko Dunava nakon završetka Prvog srpskog ustanka. Nakon što su se odnosi u Srbiji stabilizirali, Milja i kapetan Miša vratili su se u Poreč. S jedanaest godina Miša je dobio svoj prvi posao kao seoski učitelj, s mjesečnom plaćom od osam groša.
Po završetku ovog konkretnog zanimanja, budući zapovjednik broda preuzima razne druge uloge, uključujući onu suradnika u prodaji, brijača i operatera tegljača u regiji Đerdapske klisure. Osim toga, obavljaju i dužnost tajnika age koji se nalazi na susjednom otoku Ada Kale.
Kada je knez Miloš Obrenović 1817. godine posetio Poreč, na mesto načelnika postavio je Joksu Milosavljevića. Stefan Stefanović, također poznati Porečanin i začetnik Tenkine bune, imenovan je za nahijskog pisara. Dodatno, Miša Anastasijević izabran je na dužnost dhumrugdžije, odnosno carinika u Dobrovačkoj skeli. Ova su imenovanja označila značajnu promjenu u vodstvu regije u to vrijeme.
U to doba ovo je zanimanje bilo visoko cijenjeno kao jedno od najcjenjenijih. Ne samo da je osiguravao stabilan prihod, već je također omogućavao interakciju s najpoznatijim i najimućnijim pojedincima tog razdoblja, kao i priliku za uspostavljanje poslovnih veza. Budući kapetan i filantrop ostao je na tom položaju do 1822., a na kraju je otišao s otprilike 300 groša ušteđevine.
Godine 1825. Miša Anastasijević, koji se već proslavio u poslovnom svijetu, oženio se Hristinom, kćerkom popa Ilije Uroševića iz Brzaske. Kapetan Mišin slučajni susret s najutjecajnijim srpskim trgovcem i istaknutom ličnošću, koji mu je omogućio njegov šurjak Simi Urošević, pisar kneza Miloša, bit će ključan za njegov brzi uspon na poslovnom planu.
Godine 1835. stupio je na snagu Sretenjski ustav, koji je imao za cilj da ograniči vlast Miloša Obrenovića i time naruši njegovu kontrolu nad trgovinom. Kapetan Miša, koji je bio jedan od najimućnijih trgovaca svog doba i dobro je poznavao prilike na Dunavu, uspio je uspostaviti svoj monopol na upražnjenoj ulozi. To mu je u sljedeća tri desetljeća omogućilo da postane najugledniji trgovac solju na Balkanu. Aleksandar Karađorđević, tadašnji srpski princ i mlađi Karađorđev sin, bio je stric princa Đorđa Karađorđevića, koji je oženio Saru, Mišinu najmlađu kćer.
Činilo se da osim stalne borbe za vlast između obitelji Karađorđević i Obrenović, postoji potencijal za sukob unutar same dinastije Karađorđević. Smjena kneza Aleksandra Karađorđevića s vlasti i krunisanje Đorđa za novog vladara nedvojbeno će poslužiti kao vrhunac Mišinog uspona na vlast, jer će njegova najmlađa kći biti imenovana princezom. Godine 1857. započeo je graditi zgradu na Velikoj tržnici (danas Studentski trg) za kneževski dvor svoje kćeri i zeta, koju je posebno za tu svrhu projektirao češki arhitekt Jan Nevola.
Unatoč višegodišnjem ustrajnom trudu i značajnim ulaganjima (više od 100.000 dukata samo za gradnju dvora), kapetan Miša nije uspio ostvariti svoj cilj. Sam Anastasijević je priznao da su njegovi napori da uzdigne kćer i zeta na srpsko prijestolje stajali gotovo koliko i izgradnja palače. Naposljetku, njegov bivši pokrovitelj i suparnik, Miloš Obrenović, ponovno je došao na prijestolje Srbije 1858. godine, porazivši kapetana Mišu.
Tijekom mjeseca veljače 1863. Anastasijević je sastavio pismo upućeno tadašnjem ministru prosvjete Kosti Cukiću. U pismu je obznanio svoju namjeru da nedavno sagrađenu zgradu daruje svojoj domovini. Anastasijević je posebno istaknuo buduću funkciju objekta kao obrazovnog centra, navodeći da je upravo u tu svrhu i namijenjen.
U martu iste godine knez Mihailo se pismom zahvalio darodavcu i lično obišao novosagrađenu zgradu. U početku je zgrada služila kao mjesto Gimnazije, Srednje škole, Nacionalne knjižnice, Muzeja i Ministarstva prosvjete. Zbog nedostatka muškog nasljednika koji bi nastavio s njegovim radom, Kapetan Miša je donio odluku o likvidaciji svih solanskih poslova u sljedećih nekoliko godina. Kao rezultat toga, do 1866. godine njegov jedini izvor prihoda dolazio je od iznajmljivanja njegovog spahiluka diljem Rumunjske i Moldavije.
Tijekom svojih putovanja po Europi imao sam priliku prisustvovati i organizirati razne balove. Ovi događaji poslužili su kao platforma za druženje i umrežavanje, a bilo je fascinantno promatrati različite običaje i tradicije u raznim zemljama.
Počevši od tog trenutka pa sve do kraja svojih dana, njegov glavni fokus je na turneji po Europi, organiziranju ekstravagantnih događaja i održavanju svog prijašnjeg statusa.
Životni put čoveka koji je počeo kao bosonogi učitelj i prešao put do najbogatijeg Srbina, trgovca i zadužbinara, završio se 27. januara 1885. godine, na dan Svetog Save u Bukureštu. Preminuo je u svojoj kući u Doamnoj ulici br. 6. Položen je u zadužbinskoj crkvi, a njegovo balzamirano tijelo ostaje u kripti zadužbinske crkve u Kležanima u netaknutom stanju. Nažalost, sudbina ili slučaj učinili su da Sara, najmlađa kćerka kapetana Miše i njegove voljene, nesuđene srpske princeze, postane žrtva velike prevare.
Milan Jovanović Stojmirović, poznati novinar i hroničar starog Beograda, u svojoj knjizi “Siluete starog Beograda” opisuje da je jedan od pojedinaca čiji je mentor, poreklom iz naše zemlje, bio uzdržavan puna dva desetljeća. Uz Stojmirovićevu pomoć, ovaj pojedinac ulazi u pariško društvo i djeluje kao izvršitelj Stojmirovićeve oporuke. Ova osoba, Sare Karađorđević, kupila je Stojmiroviću groblje na cijenjenom pariškom groblju Per-Lašez. No, nekoliko dana nakon sprovoda, Karađorđević je istu parcelu prodao i ovlastio groblje za odlaganje Stojmirovićevih posmrtnih ostataka na području “općeg raka”.
Ipak, najpouzdanije svjedočanstvo o postojanju ovog uglednog srpskog lika je njegov doprinos, o kojem svjedoči izgradnja zgrade Rektorata Sveučilišta u Beogradu, poznatije kao Kapetan-Mišino zdanje. Čak i sada, sto pedeset godina nakon podizanja, ostaje izvanredan uzor zadužbine.
U početku izgrađena prema zahtjevima kraljevskog dvora, palača Miše Anastasijevića je tijekom godina doživjela preobrazbu. Razvio se u obrazovnu ustanovu u kojoj su bezbrojni studenti sveučilišta pronašli svoj poziv i bili inspirirani filantropskim primjerom slavnog dobročinitelja. Cobble napominje da je palača služila kao dokaz činjenice da nečiji put prema uspjehu ne ovisi o njihovoj početnoj točki, već o njihovim namjerama, marljivosti i nepokolebljivoj odlučnosti.
