Danas je u 63. godini života preminuo Žarko Laušević. Neki će svoju tugu možda izraziti priznanjem njegovog ulaska na “nebesku scenu”, gdje će se pridružiti mnogima omiljenim domaćim kazališnim legendama koje smo posljednjih godina izgubili. Među njima je i njegov dragi prijatelj Nebojša Glogovac od kojeg se prije pet godina oprostio u dirljivom, ali ne i žalosnom pismu koje je objavio tjednik NIN. U tom je pismu otkrio da imaju novi projekt u planu, koji će možda biti realiziran u zagrobnom životu. Cijelo pismo koje je Žarko napisao Glogovcu na rastanku prenosimo vam ovdje, nelektorirano iu cijelosti.
Jedanaestog veljače 2018. godine, a to je bila srijeda, dogodio se događaj.
Dragi glog,
Upravo čitam poruku koju ste mi poslali proteklih dana.
“Vjerujem da će sve ispasti dobro. Idemo razgovarati kada se sve smiri. Glasine i kaos će se kad-tad razriješiti. Kako se kaže, Srbi čuvaju informacije do četvrtka, pa možemo planirati nadoknaditi zaostatak za vikend. U međuvremenu, imam nekoliko šala za podijeliti.
Tijekom jesenske sezone našli smo se čekajući prijevoz na bostonskom aerodromu kada smo odlučili napraviti planove za budućnost. Izrazili ste povjerenje, rekli da ćemo sigurno surađivati, bilo na tom mjestu ili negdje drugdje. Međutim, vaše uzbuđenje je prekinuto iznenadnom porukom, zbog čega ste reagirali djetinjom energijom.
U gradu Londonu dodijeljena mi je nagrada za najboljeg glumca na uglednom europskom festivalu. Potaknuti osjećajem neizmjernog ponosa, naša je tvrtka izvela završnu izvedbu “Huddersfielda”. Tijekom cijele kanadsko-američke turneje ostao sam zadivljen dok sam s pozornice gledao vaš nastup, osjećajući neopisivu radost što sam mogao svjedočiti tako izvanrednom prikazu talenta. Bilo je to izvanredno iskustvo, koje me je ostavilo bez riječi i omogućilo mi da se potpuno prepustim činu kojem nikada prije nisam svjedočio.
Moja nastarija ćerka je godinama imala svog omiljenog i najboljeg glumca. Onda mi je jednog dana bojažljivo izjavila:
Tata, ti više nisi moj najbolji glumac!“.
„Ah, ko je taj što je čedu mome pomutio razum?“ – promucah nekog patetičnog Šekspira iz sećanja.
„Nebojša Glogovac…“ – skrušeno mi priznade. Zagrlih je.
„Pa, on je i za mene najbolji glumac“ – priznah i ja njoj.
Laknulo joj je. I zbog tebe je otputovala iz Čikaga s nama u Boston da ponovo odgleda predstavu.
Glogi, od kada sam čuo za tvoju boljku, krenuo sam nešto da pišem za nas. Pa da odigramo… ili ovde ili tamo.
I čekam da se čujemo… za vikend.
Tvoj Žarko.“
