Prema narodnom vjerovanju, trava je uvijek zelenija s druge strane. Međutim, istinitost ove izjave često se dovodi u pitanje. Nedavno se javio jedan gastarbajter iz naših krajeva i podijelio svoje osobno iskustvo koje je bilo medijski popraćeno.
Kad god se vratim u domovinu obuzme me iscrpljenost. Čini mi se da sam postao bankomat, neprestano bombardiran molbama i zahtjevima svih oko mene. Čini mi se kao da se svi lijepe za mene, poput neželjenih izraslina na drvetu. Iznenadni priljev daleke rodbine i novopronađenih članova obitelji koji me sada vide kao značajnu osobu doista je naporan. Svi me žele pozdraviti, zagrliti, pa čak i počešati, sve u nadi da će dobiti neki njemački slatkiš. Kao da vjeruju da Bosna nema pristupa takvim poslasticama.
Nakon što sam kupio rabljeni BMW, spremio sam ga u garažu nakon posjeta domovini prošlog ljeta. Budući da na posao u Njemačku putujem isključivo vlakom, a za izlete na tržnicu koristim bicikl, uzeo sam si vremena i temeljito ispolirao auto. Dodatno, uložio sam u nove naplatke i presvlake za sjedala, dajući mu svjež i netaknut izgled.
Po sniženim cijenama supruga i djeca kupovali su majice, suknje, hlače i razne sitnice. Na nagovaranje kćeri odbacili su plastične vrećice i vješto složili predmete u ukrasnu ambalažu, prikrivajući stvarnu cijenu. Ovaj pothvat iscrpio je našu cjelokupnu godišnju ušteđevinu, što je rezultiralo blagim minusom na kreditnoj kartici moje žene. Kao rezultat toga, prije dvije nedjelje, otputovali smo u rezidenciju našeg oca na prijeko potrebno povlačenje, s namjerom da se vratimo praznih ruku.
Jedan Bosanac je u svojoj pripovijesti za “Al Jaziru” progovorio o izazovima s kojima se susreću pripadnici bosanskohercegovačke dijaspore kada odluče da se vrate u domovinu.
“Svaki mjesec šaljem novac u Bosnu jer je više od polovice naših rođaka nezaposleno. Čak i oni rijetki koji imaju posao ili primaju mirovine kao da jedva spajaju kraj s krajem. Kao da vjeruju da imamo nekakvu magičnu sposobnost da osiguramo život njima. Jednom sam pokušao objasniti koliko naporno radim, ali naišlo je na gluhe uši. Imaju ideju da u inozemstvu živim luksuznim životom, s pečenim pilićima koji padaju s neba. Ne želim im provaliti mjehurić, ali počinjem se osjećati iscrpljeno od svega toga. Kao da sam postao bankomat, stalno točim novac”, rekao je pojedinac koji je želio ostati anoniman.
Nadalje, napomenuo je da sunarodnjaci koji su zaposleni u inozemstvu pribjegavaju dobivanju skromnih kredita prije godišnjeg posjeta Bosni. To se radi kako bi se prilagodili očekivanjima mahale i ispunili beskonačni zahtjevi članova uže i šire obitelji. Svake godine bosanskohercegovačka dijaspora doprinosi s približno 1,75 milijardi eura, što je jednako 30 posto nacionalnog BDP-a.
Adnan, koji je nedavno doživio razočaravajući incident na “domovinskom odmoru”, izražava svoju frustraciju načinom na koji se ponašaju prema njemu. Osjeća da ga cijene samo kad novčano pomaže, a inače ga smatraju običnim seljakom ili mešetarom. Adnan smatra da mu se rugaju iza leđa, pogotovo kada on i drugi iz dijaspore uđu u kafić. Prepričava slučajeve u kojima su komentirali svoju odjeću ili čak potpuno napustili ustanovu. Nadalje, otvoreno kritiziraju svoje naglaske kada koriste strane riječi u razgovoru. Zbog ovih iskustava, Adnan je odlučio da se zasad kloni domovine.
