Životna priča našeg cijenjenog dramatičara Željka Hubača doista je nesvakidašnja.
Životopis dramatičara Željka Hubača vrvi zanosnim i intrigantnim anegdotama.
Prema intervjuu za “Novosti”, pojedinac je dijelio svoje jedinstveno porijeklo i perspektivu identiteta. Rođeni od majke muslimanke i oca Hrvata, na njihov odgoj prvenstveno su utjecale Čehinja i Srpkinja koje su im bile pravi roditelji. Tečno govore srpsko-hrvatski i trenutno žive u Srbiji, gdje se snažno identificiraju sa srpskom kulturom. Osoba je naglasila da njihov osjećaj identiteta nije vezan uz vjeru ili nacionalnost, već uz pojedince koji nas oblikuju i definiraju. U izvornom krsnom listu upisano je ime majke, dok je ime oca ostalo prazno. Njihov rođendan je 19. srpnja 1967. godine.
Obitelj Hubač je moj jedini izvor obiteljske povezanosti. Žiža i Vili igraju uloge mojih roditelja. Od malih nogu sam otkrila da sam posvojena, a otkriće je bilo daleko od nježnog. Imao sam skoro šest godina kad smo živjeli u Leskovcu i prilikom odlaska u kupovinu octa, koji sam zvao “svinjski ocat” umjesto vinski, u trgovini sam naišao na uzrujanu ženu. U pokušaju da zaobiđe red, neočekivano je uzviknula: „Požuri, dijete, majka te otkrila u smeću!
Sa suzama koje su mi tekle niz lice, otrčala sam natrag do svoje kuće i povjerila se majci o potresnom incidentu koji se upravo dogodio. Strpljivo je čekala očev dolazak s posla i zajedno su mi otkrili životnu istinu: posvojena sam…
Na moje zaprepaštenje i s trunkom strepnje, majka me obavijestila da ću biti njezino stalno društvo sljedećih mjeseci. Bez greške, kad god je imala nastup, nalazio sam se u kazalištu, skriven iza zastora, promatrajući svaki njezin pokret.
Bebinoj majci, mladoj ženi, zabranjen je povratak s djetetom u Zenicu. Umjesto toga, ostala je u tuzlanskom pozorištu, preuzimajući ulogu konobarice.
Pojedinac koji me donio na ovaj svijet bio je zaposlen kao poslužitelj u pozorištu u Tuzli. Saznavši da je moja biološka majka u Zenici odlučila da ne nastavi trudnoću, smjestila me u kolica i krenula na jednotjedni put da me isporuči do praga Žižinog i Vilinog stana. Na dan kad je kazalište bilo zatvoreno, pozvonila je na vrata i brzo otišla. Do ponedjeljka su Žiže i Vili već donijeli odluku da mi pruže dom, čime je pripovijest završena.
Mali Hubač po dolasku u kazalište ponosno izjavljuje da posjeduje TA peć visine impozantnih dva i pol kilovata. U to vrijeme stvorio je snažnu vezu sa svojim cijenjenim sustanarom Batuom Putnikom. Mali Hubač preuzeo je ulogu Pepike u Nušićevu “Dr”, a Bata mu je ljubazno povjeravao studentske uloge, pa čak i dječje likove u komade, a sve kako bi Željko što više vremena provodio s voljenom majkom.
Odrastajući u kazalištu, često sam se zatekao kako spavam u garderobi. Međutim, nastavak umjetničke karijere nije bio moj početni plan. Nakon odsluženja vojnog roka odlučio sam da studiram elektroniku na Elektronskom fakultetu u Nišu. Kao jedan od najboljih studenata, uspješno sam završio treću godinu prije nego što sam odlučio preseliti se u Beograd i upisati diplomu dramaturgije. U početku sam se suočio s odbijanjem, pa sam uzeo godinu pauze i završio program visokog obrazovanja u ET-u prije nego što sam konačno upisao fiziku. Unatoč teškim financijskim okolnostima, dobio sam nepokolebljivu podršku svojih najmilijih. Naposljetku sam diplomirao fiziku i konačno iz trećeg pokušaja bio primljen na program dramaturgije. U to sam vrijeme napisao djelo koje će mi kasnije donijeti prestižnu nagradu “Curana” na Danima komedije i diplomu “Večernjih novosti” deset godina kasnije.
Odgajajući vlastitu djecu, jedina mi je želja bila da imaju djetinjstvo slično mojemu. Nakon smrti njegove majke, otac se preselio u Beograd, preuzimajući punu odgovornost za svoje unuke, Mateja i Saru, tijekom sljedeće tri godine. Zahvaljujući Vili, mojoj supruzi, uspjela je završiti svoje fakultetsko obrazovanje…Ove anegdote ne dijelim kako bih ispričao svoju životnu priču, već kako bih ilustrirao nevjerojatno odrastanje koje sam imao, okružen pojedincima koji su me bezuvjetno voljeli i pružali ja sa svime što su imali. Za one koji razmišljaju o posvajanju djece, od sveg srca potičem da to i učine. Bit će to nedvojbeno doista nesvakidašnje iskustvo.
