Voditelj Voja Nedeljković poznat je po stalnom osmjehu i tome da svoj privatni život drži podalje od javnih rasprava.
Unatoč tome, postojao je jedan slučaj u kojem je otkrio uznemirujuće aspekte svog života, prepričavajući dubok utjecaj očeve prerane smrti, tereta koji je nosio s velikim poteškoćama.
Godina je bila 1999., neobična i odvratna godina koju bih, kad bih mogao birati, zaključao u ladicu i nikad je ne bi vratio. Ističe se među svim ostalim godinama po katastrofalnim događajima koji su se odvijali u našoj domovini Srbiji, kao i osobnoj borbi koju smo otac i ja vodili s njegovom bolešću. Davne 1993. već se borio s tumorom, naizgled ga je pobijedio. Međutim, 1998. počeo je osjećati simptome koji su ga naveli da povjeruje da je to povezano s njegovim želucem. Tek nakon posjeta radiologu otkrio je da se zapravo radi o raku pluća. Spoznaja ga je jako pogodila, a mi smo krenuli na put kako bismo pronašli rješenje. Bio je podvrgnut liječenju zračenjem, ali to je bila stalna borba zbog bombardiranja i kasnijih restrikcija struje. Unatoč izazovima, živo se sjećam da sam ga odveo na onkologiju, kako je Voja spomenuo.
S velikom snagom i odlučnošću, nježno je podigao oca u naručje i odjurio ga u bolnicu.
Vlastitim rukama Voja je hrabro prevezao oca u bolnicu, čime je posljednji put razgovarao.
U listopadu 1999. godine, u burnom razdoblju, posebno je teško proživio. Nakon tragičnog bombaškog incidenta, činilo se da je život izmaknuo kontroli. Posao je postao izazov, a obavljanje svakodnevnih zadataka postalo je neodoljivo. Međutim, usred kaosa ukazala se prilika. Javili su mi se Žika od Zane i Jelen za promociju albuma “Prijatelji” u hotelu Hayat 15.10. 14. smo se okupili i smijali, uživajući u zabavnim anegdotama. Nažalost, razbolio se i ja sam ga s bolničarima otpratio u bolnicu. Stigli smo na Grudni odjel Kliničkog centra, gdje smo imali kratak razgovor. Ne mogavši se odmah vratiti kući, potražio sam utjehu kod prijatelja, boreći se za san, uspijevajući samo nekoliko sati. Unatoč okolnostima, nastavio sam raditi i stigao do Hayata. Međutim, usred događaja tog dana, primio sam neočekivani poziv od moje majke, obavještavajući me o očevoj smrti. Unatoč srceparajućim vijestima, odlučio sam nastaviti sa svojim angažmanom u Hayatu, shvaćajući da su neočekivane smrti dio životnog nepredvidivog putovanja. Voditelj razmišlja o konceptu smrti i postavlja pitanje koje navodi na razmišljanje: koja je vrsta smrti poželjnija? Je li to iznenadna i uznemirujuća vrsta koja vas uhvati nespremne ili očekivana vrsta koja se nadvija nad vama svaki dan?
Dok sam ulazio u Hayat, Žika je brzo primijetio nelagodu urezanu na mom licu i upitao: “Hej, prijatelju, šta je bilo?” Bez odlaganja sam odgovorio: “Oh, ništa. Samo mi natoči čašu viskija, malo jakih alkoholnih pića.” Na trenutak sam oklijevao prije nego što sam uputio zahtjev. Sklopili smo pakt da ću nositi kapu Che Guevare, i dok sam je ukrašavao, obuzela me gorko-slatka mješavina tuge i časti, znajući da mi ju je darovao moj otac. – Sve se ispreplelo – ispričao je Voja.