Godine 1991. nakon dugotrajne i teške bolesti u 52. godini života preminuo je poznati pjevač narodne glazbe Toma Zdravković.
Čak i nakon trideset godina, melodije koje je skladao nastavljaju odjekivati sadašnjošću, a priče o njegovom životu ustrajno kruže. Prije nekoliko godina, biografski film “Toma” osvojio je publiku, osvijetlivši njegov nevjerojatan put. Usklađeno s izlaskom ovog Bjelogrlićevog kinematografskog trijumfa, Tihomir Pop Asanović, poznati klavijaturist kultnog jugoslavenskog rock benda Time, podijelio je svoja osobna sjećanja na Zdravkovića. Asanović je imao privilegiju surađivati s Tomom tijekom početnih faza njegove karijere u razdoblju od šest mjeseci 1965. godine. Anegdote koje je dijelio bile su istovremeno zadivljujuće i prosvjetljujuće, dodajući svježe nijanse pripovijesti koja okružuje Toma.
Tijekom posljednjih mjeseci 1965. i prvih mjeseci 1966. Tom i ja smo imali priliku surađivati u trajanju od šest mjeseci. Asanović se rado prisjetio tog perioda i nastavio s iznošenjem svojih sjećanja.
Podzemlje u Beogradu poznato kao City Basement, formalno nazvano Dom sindikata, smjestilo je jedinstvenu dvoranu u kojoj su se održavali naši nastupi. Naš raspored sastojao se od šest dana nastupa, a ponedjeljak nam je bio jedini slobodan dan. Zanimljivo, u ovom prostoru nastupali su i renomirani bendovi DŽentlmeni i braća Jelić, koji će kasnije postati poznati kao YU grupa. Rock glazbenici zabavljali su se tijekom popodnevnih čajanki od 16 do 19 sati, dok je naš bend na pozornicu stupio od 20 sati. do ponoći.
Asanović se smatra sretnim što je imao priliku surađivati s Tomom Zdravkovićem, renomiranom osobom u svijetu folk glazbe, u njegovim počecima kao rock glazbenik. Ovo se iskustvo pokazalo neprocjenjivim, jer je stekao bogato znanje iz njihovog partnerstva. Asanović se u Beograd preselio iz Skoplja 1965. godine.
Sa 17 godina našao sam se u potrazi za poslom. Odvažio sam se na mjesto gdje su se okupljali glazbenici, glumci i menadžeri, tražeći informacije o mogućim nastupima. Tamo sam dobio prijedlog da se obratim Tomu, jer je njegov pijanist nedavno pretrpio nesretnu ozljedu, slomio dva prsta. Sjećam se da sam svirao na dotrajalom Steinwayevom klaviru kojemu je bilo krajnje potrebno ugađanje, što me navelo da opetovano tražim njegovo vraćanje na pravilan ton (smijeh).
Toma Zdravković je na početku karijere imao već 27 godina, nešto više od ostalih. Asanović se prisjeća da su izvodili živahne melodije i tradicionalne narodne pjesme jer još nije nastupilo doba cajki i turbo folka.
U tom je razdoblju Toma imao sposobnost tražiti da mu demonstriram nekoliko klavirskih akorda samo sat vremena prije nastupa. Posvetili smo deset dana zajedničkom vježbanju. Toma je pokazao golem talent. Posjedovao je vještinu skladanja i tekstova i melodija, od kojih će neke s vremenom steći popularnost. Međutim, u tom trenutku još nije proizveo nikakav snimljeni materijal.
Pop Asanović je bio itekako svjestan poroka koji glazbenicima nisu bili strani, ali i prednosti i mana koje je nosio njihov gust radni raspored.
Toma, koji je uvijek odisao elegancijom, bio je naše često društvo. Posjedovao je asortiman odijela i košulja, uvijek popraćen kravatom. Međutim, njegova sklonost alkoholu bila je dobro poznata. S tim nestašnim likovima često bi odlazio na Dorćol, upuštajući se u kockarske eskapade. Među mnoštvom bi se pridružila Lepa Lukić i drugi mladi pjevači koji su nestrpljivo bacali kockice. Nije bilo neuobičajeno da sljedećeg dana objavi: “Dragi prijatelju, dopusti mi da te počastim jednostavnim jelom od graška i kobasica” (smijeh). Toma je utjelovio duh boema i karizmatičnog ženskaroša, plijenio je nepokolebljivom vitalnošću… Glazbena scena je napredovala, pljuštale su narudžbe za nastupe po narudžbi, a pjesme su bile nadoknađene. Melodije su se pretežno sastojale od tradicionalnih napjeva, no on je vješto isprepleo vlastite autorske skladbe koje smo marljivo uvježbavali. Zanimljivo, publika je spremno prihvatila ove nove dodatke. Za stolovima su sjedili posjetitelji koji su uživali u ukusnim jelima, a lokal je stalno vrvio od aktivnosti, osobito petkom i subotom navečer. Odaziv publike je bio fantastičan, a pojedine pjesme smo imali priliku izvoditi više puta tijekom večeri. Svaki bi član benda uveo nešto novo, stvarajući dinamiku naprijed-natrag koja je nakon nekog vremena opetovano sviranje iste pjesme učinila pomalo monotonim. Međutim, financijski dobitak je bio značajan, pogotovo za mene kao mladog glazbenika. Bilo je to kao da sam pohađao školu koja mi je pružila stabilnost, dragocjeno iskustvo i osjećaj rutine. Kako je naglasio Asanović, kao iu svakom zanimanju, praksa je bitna.
Na životni stil Tome Zdravkovića utjecao je i jedan detalj u njegovim navikama, kako navodi klavijaturist.
Ne postoji dovoljno saznanja o njegovoj posebnoj navici, naime o njegovom stalnom izbjegavanju spavanja do ranih sati u pet ili šest ujutro. Upravo je to noćno postojanje dovelo do njegove smrti.
U tom razdoblju bila je uobičajena pojava da se mlađahni pop Asanović brine za svog starijeg kolegu.
U brojnim prilikama bih ga otpratio do taksija i pratio njegovo putovanje do njegove rezidencije, primajući njegovu zahvalnost sljedećeg dana. To je bilo kako bi ga se spriječilo da rasipa svoja sredstva kockanjem. Vrijedno je napomenuti da je jako privlačio žene.
Zdravković je imao vještinu da dojavi mlađahnom pijanistu da će ga počastiti jelom, međutim, mladi Pop se suzdržao od alkohola i radije je pio sokove. Za to vrijeme Toma je popio nekoliko rakija. Asanović se raspitivao o njegovoj averziji prema pivu, na što je on odgovorio jednostavnom odbojnošću prema pivu. Asanović je kasnije otkrio da je doista konzumirao alkohol nakon mjesec dana nastupa, jer je svake večeri morao izdržati dugo pjevanje od tri do tri i pol sata, a sve to pod pritiskom.
Značajna zarada se svake večeri skupljala i spremala u kutiju za violinu, istaknutu na klaviru, do vrha ispunjenu tadašnjim novcem, priča Asanović, pojašnjavajući dalje:
Količina novca koju smo zaradili bila je zapanjujuća; mogli bismo kupiti potpuno novi auto uz samo jedan vikend nastupa. No, znatan dio tog novca nestao je preseljenjem tvrtke, iako Zdravković napominje da se donekle riješio te kockice. Pojedine večeri pojavio se i Šaban Šaulić, koji je već bio poznata zvijezda, a Lepa Lukić je čak otpjevala nekoliko pjesama uz Toma. To je bila bit njegova pothvata, rođenja pop glazbe.
Asanović je uočio i evidentnu pojavu autorskog talenta Tome Zdravkovića, već u toj ranoj fazi.
Pop se prisjetio nevjerojatnog glazbenog talenta Tome Zdravkovića, koji je uvijek bio opremljen papirom i olovkom, spreman za bilježenje svojih misli. Pop se živo sjećao jednog slučaja kada mu je Toma ukazao na osobu za stolom, opisavši je kao “crnu ljepoticu” kose tamne kao vrana. Toma je svaki detalj pomno bilježio u malu bilježnicu s četvrtastim stranicama, uspomenu koja će zauvijek ostati u Popu. Pop je tek mjesecima kasnije, slušajući Tomine pjesme, shvatio da je Toma sva ta zapažanja ugradio u svoju glazbu. Tomina sposobnost da koristi svoje pisane bilješke pokazala je njegov neizmjerni talent i ostavila trajan dojam na Popa.
Asanović, zaljubljenik u jazz, ponekad bi se mladog, vještog klavijaturista raspitivao o odgovarajućem rasporedu akorda ili izražavao sumnju u njegovu sposobnost postizanja željenog tona. Kao odgovor, Asanović bi demonstrirao različite harmonije, što je Tomi omogućilo da ustraje u stvaranju autorskih skladbi. No, nakon nekog vremena Asanoviću su ti nastupi dosadili i odlučio se sredinom 1967. godine otisnuti u Njemačku.
Tomina nepokolebljiva odlučnost bila je doista izvanredna. Neposredno prije mog odlaska, podijelili smo ručak, a on je rekao: “Žalosno je što sutra odlaziš, ali budi uvjeren da će nam se putevi ponovno ukrstiti. Ne sumnjam da ćeš uspjeti.
Nekoliko godina kasnije, Asanović je imao priliku pokazati svoj talent uz bend “Time” na jednom značajnom događaju. U to vrijeme bend izdaje svoj debi album i nastupa u prestižnoj gornjoj dvorani Doma sindikata u Beogradu. Osvrćući se na svoj uspjeh, Asanović se rado prisjeća prisutnosti Tome Zdravkovića na koncertu 1973. Zdravković ga je podsjetio na prijašnji razgovor u kojem mu je prorekao zajednički uspjeh, ostavljajući Asanovića ispunjenog radošću i nostalgijom.
U razgovoru za Jutarnji.hr Asanović se osvrnuo na vrijeme rada s njim, prisjetivši se prvih mjeseci kao najupečatljivijih. Iako je znao da će se kasnije ponovno okupiti, Asanović je s kolegama nakon koncerta otišao na večeru, dok je on odlučio ostati na događaju.
Nažalost, tijekom produkcije filma nedostajalo je napora da se prikupe dodatne informacije o Tomu od šireg kruga pojedinaca. Ipak, kao mladi rock glazbenik, zahvalan sam što sam imao cijenjenu priliku i privilegiju surađivati s njim.
