Sjedeći ukočeno unutar beogradske željezničke stanice, oči starog seljaka kao da su žarko plamtjele.
Prišlo mu je nekoliko znatiželjnih osoba kako bi se raspitali o njegovom stanju i ponudili svoju pomoć. Ujak je nastavio govoriti:
Nekad sam svome sinu održao sprovod u crkvi i čak mu podigao spomenik, smatrajući ga poginulim u ratu. Međutim, sada ga čekam, nadajući se njegovom sigurnom povratku. To je osjećaj velike neizvjesnosti i mogu se osloniti samo na vjeru koja će me voditi kroz ovo teško vrijeme.
U listopadu 1927. Pavle Tomić, liječnik iz Rušnja, bio je, čini se, u stanju uznemirenosti. Pozornost mu je bila usmjerena na zvukove štropota vagona i zvižduka lokomotive u daljini.
Godine 1916., kada je Srbija bila pod okupacijom, Austrijanci su Živojina, prvorođenog sina obitelji, koji je imao samo 17 godina, otjerali u logor u Mađarskoj. Od tamo je uspio poslati svoju posljednju korespondenciju svojoj majci godinu dana kasnije.
Nije se štedjelo ni vrijeme ni novac.
Nakon što je rat završio i preživjeli se vratili kući, Živojin je bio primjetno odsutan među trupama koje su se vraćale.
Pavle je iscrpio sve moguće napore da locira posmrtne ostatke svog sina i sahrani ga u domovinu. Unatoč bogatstvu svog strica, posjedujući 36 hektara zemlje…
Nije štedio ni s novcem ni s vremenom, te se potpuno predao zadatku. Davao je izvješća raznim komisijama…
Kako bi odao počast svom članu obitelji, preuzeo je inicijativu kontaktirati lokalnog svećenika i organizirati sve potrebne običaje i rituale za sprovod, uključujući sve komemorativne događaje ili mise zadušnice. Za vrijeme službe krstio se ispred spomenika, a ostao je uvjeren da je njegov najmiliji Živojin još živ. Činilo se da samo ime nosi osjećaj sudbine.
Godine 1926. primio je vijest za kojom je čeznuo. Preko Ministarstva vanjskih poslova doznao je da mu je sin živ i zdrav te da živi u malom mađarskom selu koje se nalazi na čehoslovačkoj granici. Čak je osnovao vlastitu obitelj, sa suprugom i dvoje djece.
Otac je sinu poslao pismo, pozivajući ga da se vrati kući. Otac savjetuje sinu da je bolje biti gospodar u svojoj kući nego do kraja života biti sluga u tuđini.
Nekoliko dana kasnije stigao je i odgovor.
Roditelji, pisala sam vam brojna pisma, ali bezuspješno. Preklinjem vas da me obavijestite gdje su moji stričevi. Štoviše, zabrinuta sam za svoja dva mlada božura, svoju braću i moje dvije slatke sestre. Molim vas obavijestite me o dobrobiti mojih stričeva i braće i sestara.
Drugi dolazak uslijedio je ubrzo nakon toga. Živojin je javio da će u Beograd stići brzom željeznicom.
U zaključku pisma Živojin ponizno moli svog dragog oca da kupi vapno i boju za obje njihove kuće, uključujući sve unutarnje i vanjske prostorije. Preklinje svog oca da u kućama ne bude crnog i da sve bude bijelo, a da ne bude rupa na vidiku. Pisca brine percepcija Mađara o njegovoj zemlji Srbiji kao nečistoj i neurednoj, s neobojenim zgradama i brojnim rupama.
Uz poruku, podijelio je i svoju fotografiju, zajedno sa suprugom i potomcima. Majka i otac su pozorno gledali u sliku, ispitujući svaki detalj.
Izjava starije žene bila je čvrsta: “Ovo ne može biti moj sin!” Nije uspjela prepoznati nikakve značajke ili karakteristike koje bi podsjetile na njezino izgubljeno dijete.
Majka oštro negira da je dotični njezin sin i izražava sumnju da ih on namjerava prevariti.
Na spomen njegova imena, Pavle je prezirno gestikulirao i komentirao kako je razumljivo da ga ostali ne prepoznaju. Imao je samo 17 godina kada je otjeran u logor, a sada, s 29 godina, ne čudi da se njegov izgled znatno promijenio.
Starija gospođa je upitala: “Smijem li pitati gdje je vaše odredište?
Stric je rekao: „Imam planove da posetim Živojina.
Ako nije on prisutan, nego netko drugi, gdje ćete stati ispred njega? Ta osoba mu je već poznata, s njim se družio i ranije, a Živojin mu je čak otkrio i podatke o našem prebivalištu. Kao rezultat toga, sada želi potajno ući u naš dom.
Paul je bio nepokolebljivo uvjeren da je dotično dijete nedvojbeno njegov vlastiti sin.
Oko 11 sati navečer ostao je šćućuren, fiksiran na dolazak vlaka na stanicu, a da nije ni trepnuo. Kako su ostali gledatelji već čuli anegdotu, i oni su iščekivali ishod. Događaji te večeri u Beogradu bili su izrazito uzbudljivi, a tiskani mediji odmah dokumentirani kao značajan događaj. pojava za glavni grad.
Dok su se putnici iskrcavali, u zraku se osjećao metež i kretanje. Međutim, trojac koji su činili muškarac u pratnji mlade djevojke i žena koja je nosila dojenče nije izašla iz transporta.
Kondukter je nježno položio ruku na Pavlinu pognutu glavu. Obavijestio ga je da sutradan ujutro točno u 9:20 može uhvatiti drugi vlak, zvani “Peštan”. Unatoč tome, stariji gospodin nije se mogao skrasiti u kolodvorskom baru. Više puta je izlazio da oslušne zvukove dolaska, pitajući se je li dispečer možda pogriješio.
Nakon što je primio informaciju od stranca na peronu, starčevo se lice odmah razvedrilo od nade. Neznanac ga je obavijestio da vlak iz Subotice treba stići točno u 6:20.
Kad se jedan od vagona približio, iz njega je izašao muškarac, uhvativši za ruku mladu djevojku. Ubrzo ga je slijedila žena koja je u naručju držala dijete. Pavle je mirno stajao, promatrajući ih dok su prolazili pokraj njega. Na kraju su nestali iz vidokruga.
Mladić se zainteresirao za starijeg farmera i uputio ga prema Pavlu koji je šutke promatrao razgovor.
Pitanje koje se postavlja odnosi se na biološko očinstvo: jeste li vi osoba koja je dala polovicu mog genetskog materijala?
Stariji gospodin jedva je govorio, mrmljajući nešto u stilu “Nisam siguran.
Smijem li pitati zovete li se Pavle Tomić?
Tri riječi “Da, jesam” jezgrovita su potvrda nečijeg identiteta ili izjave.
Osoba kojoj se obraćam s “ti” zauzima poziciju moje očinske figure.
Dok su se pogledavali, suze su počele navirati. Prvi je zajecao otac, a za njim i sin. Oni koji su se okupili oko njih također su počeli plakati, i za i s parom.
Kad su se smjestili u simpatičan kafić, Živojin je pokušao započeti dijalog s ocem. Napravio je krišku kruha i salame, pruživši to kao ponudu.
Pavle je odbio nastavljajući nekontrolirano plakati.
„Moje srce je prepuno neizmjerne sreće da sam se tri dana suzdržao od bilo kakve hrane!
Moguće je da mještanin Tomića iz Rušnja slučajno naiđe upravo na ovu priču. Ako je tako, mogli bi imati dodatne informacije o budućim ishodima rasprave o obitelji. Vrijedno je napomenuti da je ovaj sastanak dokumentiran prije gotovo jednog stoljeća.
