U 42. godini života Dušica M. odlučila je istražiti mogućnosti zaposlenja u Njemačkoj, koju često nazivaju “obećanom zemljom”.
Dušica je podijelila svoju priču s namjerom da educira druge, izjavivši: “Zahvalna sam Bogu što sam preživjela. Iako nisam sigurna u svoje trenutno zdravstveno stanje i moram to potvrditi, moje iskustvo me motiviralo da podijelim svoju priču.
U svibnju 2019. geneza njezine priče započela je kada je susrela svoju sestričnu na društvenom okupljanju koje su organizirali njezini roditelji. Tijekom događaja njezina joj je rođakinja predstavila nešto što se činilo neviđenom mogućnošću.
Tijekom jednog događaja imao sam zadovoljstvo upoznati svog bratića Dragana. Javila mi je da njezina kuma Sanja i njezin suprug, koji je inženjer strojarstva, žive u Njemačkoj i trebaju pomoć oko dvogodišnjeg djeteta. Osigurali bi mi potreban smještaj, putne troškove, osiguranje, hranu i plaću. Iako sam primao terapiju na Institutu za reumatologiju u Beogradu, moje oklijevanje je bilo samo zbog toga. Sanja me nagovarala da razmislim o ostanku šest mjeseci, unatoč tome što mi srbijanska putovnica dopušta da ostanem samo 90 dana. Uvjerila me da ima kontakt na hrvatskom graničnom prijelazu i da će pokriti sve moje novčane kazne. Nakon savjetovanja s liječnikom, složila se da mogu putovati do tri mjeseca.
Nakon brojnih izazova i konzultacija sa Sanjom oko usklađivanja rasporeda, na kraju je postignut konsenzus. Dragana bi potkraj kolovoza otputovala u Njemačku i tamo ostala do početka listopada. Potom bi krenuli na sedmodnevno putovanje automobilima prema Srbiji, gdje bi obavili svoje obaveze. Na kraju će se zajedno vratiti u Njemačku, a Dušica će ostati do Uskrsa sljedeće godine.
Dušicu je Sanja obavijestila da ona i suprug ostvaruju mjesečna primanja od oko 10.000 eura, što govori da njihova finansijska situacija nije zabrinjavajuća.
18. kolovoza potvrdili smo datum mog odlaska. Sanjin muž mi je rezervirao i platio kartu za 25. kolovoza, s polaskom s autobuske stanice kod Sava centra u 00:05. Poslali su mi kartu mailom i naglasili da je polazak u nedjelju navečer. Nažalost, ni oni ni ja tada nismo shvatili da je karta za subotu umjesto za nedjelju. Nadalje, platio sam 4.000 dinara za osiguranje, uz obećanje povrata. Kad sam pokušao ući u autobus, vozač me obavijestio da mi karta vrijedi za prethodni dan. Pokušao sam kontaktirati Sanju, ali više nije bila dostupna na internetu, pa sam se morao vratiti kući.
Dušica javlja da je Sanja poruke vidjela tek sljedeće jutro. Nadalje, supruga Sanja mi je organizirala povratak u Mannheim. Otputovao sam 26. kolovoza, putujući iz Beograda za Zagreb prije nego što sam stigao na odredište u Njemačkoj.
Sanjina prijateljica Dušica doživjela je nekoliko presjedanja i kašnjenja zbog rasporeda autobusa, što ju je prilično uzrujalo. Jedva je stigla na odredište, Ludwigshafen, oko pola četiri ujutro. Srećom, Sanju je po dolasku s kolodvora preuzeo suprug.
Po dolasku svi su čvrsto spavali, zbog čega je i on slijedio njihov primjer. Spavaća soba para ima prostranu kupaonicu, ali tuširanje mora pričekati dok se ne probude. Iscrpljen i oznojen od puta, teško podnosi vrućinu od 30 stupnjeva.
Unutar uskog hodnika nalazi se mali zahod koji mi je dopušteno koristiti, a koji sadrži samo umivaonik i šalicu. Nakon što sam izdržao tri uzastopna dana sjedenja, konačno sam uspio protegnuti udove, s nadom da ću se idućeg jutra istuširati kako bih revitalizirao svoja osjetila. Točno u 9:30 ujutro svi su ustali iz kreveta, ali su odmah prionuli svojim obavezama, ne ostavljajući mi nikakvu priliku da ostvarim zacrtani cilj. Sanja je sa svojim desetogodišnjim sinom krenula u školski izlet, a ja sam odmah preuzela brigu o njezinom mlađem djetetu koje sam došla čuvati.
Nisam se mogao okupati do otprilike tri sata popodne. Tijekom mog boravka kod Sanje, njezin suprug i ona dijelili su sa mnom svoje pritužbe na bivšu dadilju koja im je svaki sat telefonirala i molila ih da napuste posao. S druge strane, dok sam u vlastitom domu brinuo o njihovom sinu Ivanu, pružao sam mu izuzetnu brigu, brinuo se o njegovim potrebama poput smirivanja, hranjenja i raznih drugih poslova izvan mojih propisanih obveza.
Kuvala sam iako to nije bio dogovor. Sve u svemu, imala sam dnevno oko dva sata slobodnog vremena i to sam uglavnom provodila sedeći na stepenicama zgrede, plačući i odbrojavajući dane do povratka u Srbiju – kaže Dušica, dodajući i da je dogovor bio da će ona spavati na kauču u dnevnoj sobi koja, kako su joj rekli, nije prometna.
Međutim, ispostavilo se da cela porodica tamo boravi dok ne krene na spavanje, oko ponoći, te je Dušica konstantno bila iscrpljena.
Prvi ozbiljan sukob nastao je kada se Dušica Sanji požalila na loš tretman koji dobija od njenog starijeg sina.
– Ti si znala da ja imam dvoje dece i da moraš da vodiš računa o njima? – rekla mi je i ostavila me u šoku jer smo se jasno dogovorile da je moja obaveza samo mlađi, Ivan. Kada sam joj to i rekla, dreknula je na mene:
– Odmah idi! Izlazi iz stana!
To sam i želela da uradim, ali Sanjin suprug me je preklinjao da ih ne ostavljam na cedilu pa sam popustila. Nekoliko dana kasnije, saznajem da je moj suprug imao tešku saobraćajnu nesreću, ali je na svu sreću on ostao živ. Sanja se uopšte nije uzrujavala zbog toga, već je samo hladno prokomentarisala: “Pa eto, makar je živ”. Ostala sam frapirana – priča Dušica.
– Sanja je iz mene iscedila i poslednji atom energije, a onda smo konačno seli u kola i krenuli kući. Svanulo mi je kad sam se dokopala Srbije. Radila sam za platu od 500 evra, daleko ispod tržišne cene, jer je ona mislila da sam bedna. Daleko od toga, bojim se da se iz ove priče vidi ko je bedan. Na kraju, ostali su mi dužni oko 150 evra. Kada sam ih putem Vibera kulturno pitala za to, prvo me je blokirao Sanjin muž, a potom i Sanja par dana kasije – završava Sanja.
Svoju priču rešila je tada da podeli sa ljudima kako bi skrenula pažnju na opasnosti rada na crno u inostranstvu, pa čak i kada ide preko poznatih osoba.
