Gospodin srpske nacionalnosti, čiji su riječi i emocije odjeknule širom Balkana, odlučio je podijeliti svoje razočaranje i tugu u vezi sa ratom i nedaćama koje su zadesile sve narode bivše Jugoslavije. Njegov komentar započinje jednostavnim, ali snažnim rečenicama: „Odslužio sam pošteno vojni rok. Odazivao se na sve vojne vežbe. Mobilisan i bio na ratištu…“ Kroz ovih nekoliko riječi, osjeća se težina i teret prošlih vremena, koji i danas nosi sa sobom, dok se prisjeća svega što je proživio.
Ovaj čovjek, kao mnogi drugi, odgovorno je izvršavao svoju dužnost. Mobiliziran u trenucima kada je to od njega zahtijevala domovina, nije okrenuo leđa svojim obavezama, niti je bježao od poziva koji mu je upućen. No, nakon što su se ratne godine završile, osjetio je gorak ukus razočaranja. Njegovo prisjećanje na ratne događaje nije samo odraz patnje koju je pretrpio, već i žaljenje zbog načina na koji je država postupila prema njemu i drugima poput njega. Kako ističe, od države nije dobio ništa. Samo patnju.
Nakon što je prošao kroz ratne nevolje, suočio se s dodatnim izazovima i gubicima. Razočaran je u društvo i sistem u kojem je živio i kojem je vjerovao, jer je bio primoran gledati kako oni koji su „pobjegli s ognjišta“ dobijaju prednost u radnim odnosima. Ovaj gubitak posla nije bio samo ekonomski udarac, već i psihološki i moralni, jer su njegova očekivanja o pravednosti i poštovanju prema onima koji su služili domovini ostala neispunjena. Izgubio je posao, a sa njim i osjećaj pripadnosti društvu koje je, čini se, zaboravilo na njega i njegove vršnjake.
Riječi ovog gospodina odjekuju kao vapaj mnogih ljudi sa prostora bivše Jugoslavije koji su prošli kroz slična iskustva. Ratne strahote, izgubljene godine i postratne nepravde ujedinjuju sve nacije i etničke grupe u zajedničkoj boli. Mnogi se osjećaju zapostavljeno, zaboravljeno i neprepoznato za sve ono što su učinili u ime svoje domovine. Na ovom prostoru, priče poput njegove nisu rijetkost, a sjećanja i rane iz prošlosti ostaju neizbrisivi tragovi.
Njegove riječi svjedoče o dubokom razočaranju u sistem koji nije bio tu kada je bio najpotrebniji onima koji su ostali i koji su se borili. Nažalost, ovo nije samo njegova priča; ona predstavlja osjećanja mnogih ljudi koji su proveli godine služeći svojoj zemlji, a koji su kasnije naišli na zid nepravde i zapostavljenosti.
Za mnoge, život nakon rata nije donio mir i stabilnost za kojima su čeznuli. Mnoge su obitelji ostale razdvojene, mnogi su prijatelji izgubljeni, a životi ljudi promijenjeni zauvijek. Teško je gledati kako se žrtve zanemaruju, dok oni koji su izbjegli odgovornosti dobijaju prilike koje su trebale pripasti njima. U svijetu u kojem je borba za pravdu svakodnevna, ovaj gospodin je postao simbol upornosti i odlučnosti da se glasovima običnih ljudi pridoda značaj, jer njihova iskustva i patnje predstavljaju kolektivnu historiju i zajedničku prošlost svih naroda ovog prostora.
Njegov apel i sjećanja nose univerzalnu poruku – rat ne donosi pobjednike među običnim ljudima. Za sve koji su proživjeli ratna vremena, ostaje pouka da je mir neprocjenjiva vrijednost, a pravda i poštovanje prema onima koji su prošli kroz ratne strahote ostaju ključni temelji za izgradnju boljeg i pravednijeg društva.
