Dr. Sekula Stanić, pedijatar iz Foče, ostavio je neizbrisiv trag u srcima svojih sugrađana i kolega, ali i u historiji tog grada, posebno zbog svoje nesebične hrabrosti tokom tragičnih događaja koji su obilježili početak rata 1992. godine. Rođen 7. aprila 1943. godine u Miljevini kod Foče, dr. Stanić je svoj život posvetio liječenju i zaštiti najosjetljivijih, djece. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu 1971. godine, nakon čega je započeo karijeru koja je trajala više od dvije decenije, od kojih je veliki dio proveo u Opštoj bolnici u Foči, gdje je postao sinonim za predanost, stručnost i humanost.
Nakon četiri godine rada u medicinskoj struci, dr. Stanić se pridružio timu Opšte bolnice u Foči, gdje je postao jedan od ključnih članova osoblja. Njegova stručnost, posvećenost pacijentima, ali i nepokolebljivi moralni principi brzo su ga izdvojili kao cijenjenog i poštovanog doktora. Tokom svoje karijere, Stanić je posvetio poseban dio svog rada liječenju djece, što je bio prirodan nastavak njegove duboke empatije i profesionalizma. Njegova briga o djeci i neumorna borba za njihov život bila je toliko duboka da je nerijetko davao i svoju krv kako bi spasio njihove živote.
Godine 1985., zahvaljujući svojoj sposobnosti i poštovanju koje je uživao među kolegama, preuzeo je funkciju direktora Opšte bolnice u Foči, poziciju koju je obavljao sve do decembra 1992. godine, kada je njegov život tragično prekinut. Tokom ovog perioda, dr. Stanić je neumorno radio na poboljšanju zdravstvenih usluga i bio je glas razuma i profesionalizma u turbulentnim vremenima koja su prethodila ratu.
Međutim, ono što posebno ističe dr. Stanića kao heroja i čovjeka s nevjerovatnim moralnim integritetom jeste njegovo ponašanje tokom rata u Bosni i Hercegovini. U maju 1992. godine, kada su ratna razaranja zahvatila Foču, a kuće njegovih bošnjačkih komšija bile zapaljene, dr. Stanić je, ispunjen osjećajem stida i očaja, zapalio i svoju kuću. Ovaj čin nije bio samo čin protesta, već izraz duboke empatije i solidarnosti s ljudima s kojima je živio i radio cijeli svoj život. Nije mogao gledati kako njegove komšije pate i njihove kuće gore, a da i on sam ne podijeli njihovu sudbinu. Sjedio je i nemoćno gledao kako plamen guta i njegov dom, solidarišući se sa sudbinom svih nevinih ljudi u tom sukobu.
Ipak, dr. Stanić nije bio samo simbol hrabrosti u trenucima rata. Njegova predanost poslu i briga o ljudima, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost, svjedočila je o njegovom dubokom humanizmu. Njegove kolege, doktori Reuf Tafro, Asim Pilav i Fadil Kučuk, svjedočili su o njegovoj hrabrosti i nesebičnosti u najtežim trenucima. Uprkos svim opasnostima, dr. Stanić je nastavio s poslom, brinuo se o pacijentima, spašavao živote i pružao pomoć svima kojima je bila potrebna, ne gledajući na to kojoj strani pripadaju. Njegova hrabrost nije bila samo u njegovom profesionalnom djelovanju, već i u njegovoj sposobnosti da u teškim vremenima održi ljudskost i pravednost.
Nažalost, ta njegova hrabrost i predanost nisu ostali nekažnjeni. Dr. Sekula Stanić je tragično izgubio život 17. decembra 1992. godine. Ubijen je pod okolnostima koje još uvijek nisu do kraja rasvijetljene, ali njegova smrt je ostavila duboku prazninu u srcima svih koji su ga poznavali. Njegove kolege i prijatelji kažu: “On nije bio ubica, već je bio žrtva ubistva.”
Njegovo naslijeđe, međutim, živi i dalje. Posthumno mu je dodijeljena nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost, čime je odato priznanje njegovoj borbi za pravdu i čovječnost u vremenu kada su te vrijednosti bile rijetke. Unatoč njegovom neizmjernom doprinosu i nesebičnom djelovanju, mediji su relativno malo pisali o dr. Staniću, a njegova priča ostala je manje poznata široj javnosti. Ipak, oni koji su ga poznavali, oni kojima je pomogao i svi koji su svjedočili njegovom životu i radu, s ponosom čuvaju sjećanje na ovog velikog čovjeka.
Dr. Sekula Stanić je ostavio nasljeđe koje nadilazi njegovu smrt. Bio je oličenje ljudskosti, hrabrosti i profesionalizma, a njegovo ime će uvijek ostati upisano u povijest kao simbol borbe za pravdu i humanost u najtežim vremenima. Neka počiva u miru, a mi ćemo se uvijek s ponosom sjećati velikog čovjeka koji je žrtvovao sve kako bi sačuvao ljudskost.
