Priča o Saliha Suljiću iz Gornjih Potočara donosi jednu od onih rijetkih, ali inspirativnih priča koje podsjećaju na zajedničku ljudskost i prijateljstvo među različitim etničkim skupinama u Bosni i Hercegovini. Salih Suljić, sada penzioner, proveo je svoju radnu karijeru u rudniku Sase, gdje je, kako sam ističe, prošao kroz različite pozicije, od nekvalifikovanog radnika (NK) do kvalifikovanog (KV) radnika. Rad u rudniku za njega nije bio samo profesija već i način povezivanja s ljudima iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine, gdje su se cijenile vještine i trud, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost.
U razgovoru s poznatim bh. novinarom Alenom Avdićem, koji je specijalizovan za intervjue sa „običnim ljudima” čije životne priče često prolaze nezapaženo, Salih se osvrnuo na svoje lično iskustvo zajedničkog života sa svojim komšijama. Ova priča dolazi kao kontrast mnogim negativnim narativima koji prate međunacionalne odnose na Balkanu. Salihova priča pokazuje da međuetnički odnosi mogu biti pozitivni i obostrano korisni, čak i u područjima gdje su tenzije bile prisutne.
Jedna od stvari koja je posebno naglasila ljepšu stranu njegovih međuljudskih odnosa jeste pomoć koju je dobio od komšije Srbina. Tokom vremena kada mu je bila potrebna podrška, njegov komšija mu je omogućio pristup osnovnim potrepštinama – struji i vodi. Ova gesta je posebno značajna jer pokazuje spremnost na pomoć i razumijevanje, čak i u najtežim trenucima, kada su mnogi bili opterećeni strahovima i predrasudama. Ovakva iskustva, iako rijetko prikazana u medijima, otkrivaju da se u teškim vremenima mnogi ljudi, bez obzira na etničku pripadnost, oslanjaju jedni na druge, prepoznajući ljudskost iznad svih razlika.
Salih se prisjeća svog dugogodišnjeg rada i odnosa sa kolegama i komšijama, ističući da među njima nije bilo nesuglasica. Njegova izjava predstavlja dirljiv primjer mirnog suživota i uzajamnog poštovanja među ljudima različitih etničkih skupina u njegovom kraju. Iako su društveno-politički događaji ostavili duboke tragove na životima mnogih, za Saliha i njegovu zajednicu, prijateljstvo i pomoć ostali su temelj na kojem se izgradila bliska zajednica.
Njegovo iskustvo i priče poput ove su rijetke, ali od suštinskog značaja za razumijevanje svakodnevnih odnosa među ljudima u Bosni i Hercegovini. Salihova izjava o svom komšiji Srbinu nije samo priča o jednom prijateljstvu, već je i podsjetnik da u svakom društvu postoje pojedinci koji su spremni pomoći, koji vide preko granica nacionalnosti i vjere i koji su, čak i u najmračnijim trenucima, posvećeni pružanju podrške svojim komšijama.
Ova priča dolazi kao pravo osvježenje u moru političkih i medijskih narativa o podjelama na Balkanu. Salihov stav i njegove riječi podsjećaju na vrijeme kada su međuljudski odnosi bili jednostavni, kada su ljudi pomagali jedni drugima bez ikakvih predrasuda i kada su komšijski odnosi predstavljali istinsko prijateljstvo i solidarnost. Njegova iskustva su vrijedna, jer nas podsećaju da su mnogi pojedinci i porodice kroz decenije života u Bosni i Hercegovini bili posvećeni održavanju mira i stabilnosti u svojim zajednicama.
S obzirom na sve što je Bosna i Hercegovina prošla tokom svoje turbulentne istorije, priče poput Salihove predstavljaju istinske svjetionike nade i pokazuju da je mogućnost zajedničkog života i suživota stvarna i prisutna čak i u sredinama gdje su podjele naizgled nepremostive. Njegov životni put, rad i prijateljstvo sa komšijama ostaju inspiracija za buduće generacije i podsjetnik da su zajedništvo i mir među najvažnijim vrednostima kojima treba težiti.
