Rahima Hamzić podijelila je s nama emotivnu priču iz rata i potresan trenutak kada je od strane jednog Srbina dobila pomoć koja je njoj i njenoj porodici spasila život. Sada, godinama kasnije, želi pronaći tog čovjeka kako bi mu se zahvalila i iskazala poštovanje koje je prema njemu osjećala sve ove godine. Priznaje da je o njemu razmišljala mnogo puta tokom svog života, prisjećajući se njegove hrabrosti, nesebičnosti i empatije koja joj je, u tom strašnom trenutku, vratila vjeru u čovječnost.
Njena priča počinje u vremenu kada je napetost u Bosni i Hercegovini bila na vrhuncu, a mnoge porodice suočavale su se s nemogućim izborima i opasnostima. Rahima, tada mlada žena, prisjeća se trenutka kada je s grupom svojih najbližih članova porodice bila primorana napustiti svoj dom i preći preko Drine u potrazi za sigurnošću. Nije bilo lako, prisjeća se, jer svaka odluka donosila je rizik – rizik za život i budućnost nje i njenih bližnjih.
„Tada smo se svi bojali jedni drugih, nismo znali kome možemo vjerovati,“ piše Rahima, „ali pojavio se on – jedan nepoznati čovjek, taksista, koji je imao crvenu ‘zastavu 101’. Bio je Srbin i znao je da smo mi muslimani. Ali nikada nije oklijevao. Kada smo ga pitali za pomoć, rekao je samo: ‘Sjedajte, sve ćemo uraditi kako treba.’“
Rahima opisuje kako je bio odlučan i miran, uprkos očiglednoj opasnosti. Svjestan da time može ugroziti i vlastiti život, ovaj taksista prevezao ih je preko Drine do Sremske Mitrovice, gdje su bili sigurni od tadašnjih strahota. Kaže da je tih nekoliko sati koje su proveli zajedno u automobilu za nju predstavljalo trenutak prepun tuge, ali i trenutak u kojem je osjetila zahvalnost kakvu do tada nije mogla ni zamisliti.
„Taj čovjek je rizikovao sve. Ne poznajem mu ime, ne znam odakle je, ali znam da je bio jedan od rijetkih koji je u to vrijeme odlučio da pomogne i prevaziđe strah i podjele,“ piše Rahima. U tom vozilu, s crvenom zastavom 101, našla je prolaz kroz strah i nesigurnost. Osjećala je da ih je, uprkos svim izgledima, jedan čovjek zaštitio od tragedije.
Sada, godinama kasnije, Rahima se nada da će ga ponovo pronaći. Možda je ostao u Bosni i Hercegovini, možda živi negdje drugo, ali ona vjeruje da će njen poziv odjeknuti do njega ili do nekoga ko ga prepoznaje. Voljela bi ga ponovo vidjeti, zahvaliti mu i pokazati da se taj čin, možda za njega sitan, nikada nije zaboravio.
„Ako se prepozna, neka se javi gospođi Rahimi,“ piše Rahima na kraju svog pisma. „To je sve što želim. Da mu kažem hvala, onako kako zaslužuje.“
