Priča o Vojinu i Šuhri predstavlja iskrenu i bolnu ljubav između dvoje ljudi koji su morali žrtvovati svoju sreću zbog nečega izvan svoje kontrole — pritiska porodice i uticaja društvenih normi. Besim Dervišbegović, profesor iz Orašja, evocira sjećanje na ljubavnu priču svog prijatelja Vojina, koja je, iako tragična, svijetli kao simbol nečega istinski lijepog i čistog, upravo zbog svoje nesvakidašnje dubine i iskrenosti.
Vojin i Šuhra bili su zaljubljeni još od srednjoškolskih dana, a svoju su vezu nastavili i tokom studija u Tuzli. Njihova je ljubav, kako Besim kaže, bila platonska. Vojin, gorostas s nježnom dušom, bio je zaljubljen u Šuhru kao malo ko. Svakodnevno je pisao duga pisma svojoj voljenoj, izražavajući koliko mu znači samo da je drži za ruku. Bio je očaran njenom dušom i bio bi sretan samo da mu je blizu.
Ta ljubav ipak nije potrajala. Na četvrtoj godini studija, Vojin je saznao da se Šuhra udala za drugog muškarca. Njeni roditelji su smatrali neprihvatljivim da se uda za nekoga iz druge vjere. Prijetili su joj da će se baciti u bunar ako odbije njihov izbor. Slomljen i utučen, Vojin je ostao bez ljubavi svog života. Njegove zelene oči, nekada pune života i nade, postale su krvave od suza i bola. Prijatelji su ga tada gledali kako se guši u očaju, svjestan da su roditeljske predrasude, nacionalizam i društvene norme bile jače od ljubavi.
Godinama kasnije, Vojin je ostao vjeran svom zavjetu. Nije želio drugu ženu, niti je pokušavao ponovo pronaći ljubav. U konačnici se ipak odlučio na brak s djevojkom iz svoje zgrade, no jasno joj je stavio do znanja da će zauvijek voljeti Šuhru. Njegova supruga bila je svjesna da je za njega to brak iz praktičnih razloga, a ne iz ljubavi, što je dodatno naglasilo Vojinovu vjernost Šuhri.
Kad je rat stigao, Vojin je kao i mnogi mladi ljudi bio prisiljen uzeti oružje. Poginuo je s osmijehom na licu, kao da je znao da je smrt možda jedini način da se ponovo spoji sa svojom ljubavi, oslobođen svih okova svijeta prepunog mržnje i predrasuda. Besim ga se sjeća kao heroja ljubavi, nekoga ko je vjerovao u osjećaje koji su nadilazili ovozemaljske granice, nekoga čija ljubav ni smrt nije mogla ugasiti.
Nakon rata, Besim se susreo sa Šuhrom, koja je kroz suze priznala da nikada nije prestala voljeti Vojina. Prisjetila se kako je roditeljska prijetnja natjerala na brak s drugim čovjekom, dok je srce bilo negdje drugdje, uvijek uz Vojina. “Ja ga volim i voljet ću ga dok sam živa”, kazala mu je, dok je Besim znao da bi Vojin, da je bio na njenom mjestu, možda i dozvolio roditeljima da izvrše svoju prijetnju, jer je njegova ljubav bila neosporna.
Priča o Vojinu i Šuhri nije samo tragična priča o izgubljenoj ljubavi; ona je opomena, ali i svijetla tačka u svijetu koji često žrtvuje najčistije emocije na oltaru nacionalizma i predrasuda. Kroz ovu priču, Besim šalje poruku svim onima koji žive u svijetu gdje ljubav često mora ustuknuti pred vjerom, nacionalnošću, a ponekad i pred mržnjom.
Vojin i Šuhra su pokazali da prava ljubav ne može biti uništena ni vremenom, ni ratom, ni smrću. Ona ostaje trajna i vječna, čak i kada se ne može ostvariti. Njihova ljubav nastavlja da živi u sjećanju i postaje simbol nade da, možda jednog dana, društvo neće tražiti da se ljudi odreknu svoje sreće zbog besmislenih granica i podjela. Vojin je umro sa osmijehom na licu, znajući da će ljubav prema Šuhri živjeti dalje, ostavljajući nas u svijetu punom podjela i okrutnih granica, dok on negdje visoko drži svoju voljenu za ruku, iznad svih mržnji koje su ih razdvojile.
