Putanja glumačke karijere Žarka Lauševića doživjela je značajan preokret zbog jednog tužnog događaja koji se zbio u noći s 30. na 31. srpnja 1993. godine.
Nakon svađe, Žarko je ubio dvojicu mladića, Dragora Pejovića starog 20 godina i Radovana Vučinića starog 21 godinu, a osim toga, nanio je i ozljede Andriji Kažiću, koji je, kako se navodi, zadobio ozljede. Incident se dogodio u podgoričkom kafiću “Epl” u večernjim satima.
Nakon što je proglašen krivim za počinjenje dva ubojstva, osuđen je na 13 godina zatvora. Kazna je potvrđena nakon žalbe 1994. Za zločin je služio kaznu na dva različita mjesta, Spužu i Požarevcu.
Nakon ponovljenog suđenja u veljači 1998. Savezni sud ukinuo je prethodnu presudu. Potom je sutkinja Svetlana Vujanović vodila novo suđenje, koje je završilo zatvorskom kaznom od četiri godine za optuženog. Optužbe su se odnosile na ubojstvo dviju osoba, koje je ocijenjeno izvan okvira nužne obrane.
Nakon što je odležao 4,5 godine, pušten je iz pritvora i odlučio je napustiti zemlju. Na kraju se nastanio u New Yorku, SAD.
Nakon žalbe tužiteljstva 30. ožujka 2001. Vrhovni sud Crne Gore ponovno je razmatrao predmet i donio drugačiju presudu o kazni. Zbog toga je optuženik osuđen na 13 godina zatvora.
3. srpnja 2009. objavljeno je da je Laušević pritvoren u Sjedinjenim Američkim Državama jer je ostao u zemlji bez odgovarajuće vize. Međunarodna tjeralica, izvorno raspisana 2002. godine po nalogu Trećeg općinskog suda u Beogradu, bila je u tijeku provjere u vezi s njegovim izručenjem Srbiji.
Sud u New Yorku je 14. rujna 2009. godine donio presudu da se Lauševiću ukida pritvor. Nakon toga ga je 29. prosinca 2011. Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, pomilovao. To je učinjeno prema Protokolu između Srbije i Crne Gore. Vrijedi napomenuti da je Žarko Laušević bio državljanin Srbije.
Toma Filo, poznati odvjetnik u regiji, branio je Lauševića tijekom suđenja u Crnoj Gori. Njih dvojica imali su jedinstvenu vezu, au arhivu Borbe otkriveno je Žarkovo pismo Filu iz 1996. godine.
Pismo Vam se šalje u kompletnom obliku.
Moj odani i odani Tom,
Određeni rokovi, žalbe, paragrafi i slova zakona često prođu pored nas bez većeg značaja. Možemo se pitati koja je bila svrha ovih stvari – jesu li to bile komore, pravda ili Hipokrat. Ova nam imena možda nemaju veliku važnost. Kako vrijeme prolazi, ponekad godinama ili čak mjesecima, možemo razmisliti o svom životu i vidjeti da je prošao s lakoćom, kako se izrazio Crnjanski.
Fascikla s naizgled besmislenim papirima služi samo za izradu fasade. Unatoč poznatoj rečenici “Eppur si muove?” (“A ipak se kreće?”), nema pokreta, jer sve ostaje statično na ovom specifičnom mjestu iu umu, koji je samo jedna točka, stožer oko kojega se surovi ciklus beskrajno ponavlja. Sve je dobro.
Odlučio sam se distancirati od te skupine ljudi. Imaju tendenciju manipulirati mnome, kao što se tvrdoglavog magarca vode u krug, ali ja više neću sudjelovati u njihovim aktivnostima. Neću rado ponovno ići tamo. Predviđam da će me kazniti bičem ako se odbijem pridržavati, ali sam odlučan napustiti tu zajednicu ljudi koji su nekoć bili optimistični, predani i strastveni prema ZKP-u. Sada mi je prioritet održati dobro zdravlje, bez nanošenja štete sebi pretjeranom samokritikom.
Dragi moj Tomo, smatram da ni sadašnji ni budući događaji nemaju valjanu pravnu osnovu. Slijedom toga, nemam se namjeru nikome nametati, pa tako ni vama. Evidentno je da su svi pokušaji reguliranja našeg djelovanja osujećeni nekom neshvatljivom moći. Možete tvrditi da uspijevamo, ali nažalost nismo. U proljeće 1997. bit ću podvrgnut suđenju, koje će vjerojatno rezultirati sličnom presudom kao i prethodna.
Nadolazeće proljeće 1998. godine obilježit će pojavu drugog stupnja, ali tko zna koliko će dugo ostati na snazi, odnosno hoće li biti ukinut. Bez obzira na to, to se ne može smatrati pravim trijumfom. Pacijentova operacija bila je uspješna, ali su nenamjerno bili podvrgnuti prevelikim količinama hitnih lijekova, što je rezultiralo gubitkom svijesti. Da ikada postanem ovisan o lijekovima, nikad više ne bih dopustio da se to ponovi. Ne želim se više pridržavati kalendara, stalno pratiti rokove i crtati petogodišnje planove, ne znajući za nepredviđene događaje poput oboljevanja sučeve snahe od kozica, što bi naknadno moglo utjecati na sučeve odluke. Te stvari mi više nisu važne.
Tom Filo, vrlo cijenjeni odvjetnik u ovoj zemlji, smatran je najistaknutijim među svojim kolegama. To je bio jasan pokazatelj visokog poštovanja koje mu je sud iskazivao. Međutim, u Crnoj Gori to nije slučaj. U ovoj zemlji su suci često vlasnici malih tvrtki koje posluju izvan sudnice. To postavlja pitanja o pravednosti i nepristranosti takvih odnosa. Koliko se u takvim slučajevima može održati ravnopravnost i objektivnost, teško je reći, a ne treba dalje elaborirati.
Odlučio sam se povući. U sve što sam radio tijekom svog života, uložio sam cijelo svoje biće, svaku zrncu svog bića. Ovaj put nije iznimka. Povlačim se u potpunosti. Ako me ljudi ne shvate ozbiljno, posegnut ću za samoizdavanjem u sedmom paviljonu.
Ako budu ustrajali u želji da se sastanu sa mnom ili dopisuju sa mnom, uvjeren sam da se mogu obraniti od takvih pokušaja. Iskreno se nadam da mi nitko neće pokušati odrediti do koje sam se mjere spreman distancirati od vanjskih utjecaja, jer sam taj prag već prešao. Trenutak kada se pomirite s najvažnijim aspektima života je transformativan, a sve ostalo dobiva novi značaj. Spreman sam za ovu promjenu i pozdravljam je svim srcem.
Nikada nisam bio pristalica pragmatičnog razmišljanja. Moja odluka da djelujem ne temelji se na njegovoj korisnosti ili praktičnosti. Umjesto toga, to je rezultat neodoljivog osjećaja umora od svega. Na neki način, pretpostavljam da je taj osjećaj iscrpljenosti željeni ishod kazne.
Pretjerano korištenje fraza poput “nemam osnove” i “prvostupanjski sud pravilno zaključuje” postalo je zamorno. Ove izjave koje se ponavljaju sada su dosegle točku nepodnošljivosti i žudim za promjenom tempa. Razočaravajuće je vidjeti koliko je zakon često izopačen, kako u izradi tako iu primjeni. Cijeli sustav zna biti prilično ciničan, a stalna upotreba floskula poput “ne samo stradalih obitelji, nego i šire javnosti” nameće pitanje ima li podataka koji potkrepljuju ovu tvrdnju?
Ostao sam bez defanzivca u Crnoj Gori. Tale i Guberina neće govoriti u moje ime, niti će itko drugi. Međutim, imam potpuno povjerenje u vas i duboko vas poštujem. Nikada ne bih dopustio nikome da zauzme tvoje mjesto i izgovori tvoje riječi, jer si već sve rekao. Od ovog trenutka nadalje, neće postojati nitko drugi.
Herostrat Radović odredit će im po nalogu i pristanku uvrijeđenih zakonskog zastupnika po službenoj dužnosti.
Razmišljao sam o razlozima zašto želim šutjeti na sudu i zašto radije izlazim sam.
Kada se uključimo u dijalog (moje govorenje i vaša puka prisutnost), nenamjerno podržavamo legitimitet Visokog suda i njegovih postupaka, unatoč činjenici da smo svjesni njegove nezakonite prirode.
Pretpostavimo da se kolektivno složimo suzdržati se od podnošenja pritužbi Sudu o njihovim pogreškama i kršenjima protokola tijekom mjeseca rujna i kolovoza 1996. Međutim, ova navodna kršenja mogu se Sudu skrenuti pozornost 1999. godine.
Preklinjem te da se suzdržiš od davanja bilo kakvih izjava koje bi ukaljale moj ugled i dovele do kraja naše veze. Pazite da Danilović ne izvlači nikakvo zadovoljstvo iz ove situacije. Slobodni ste reći što god hoćete, čak i ako me slika kao psihički nestabilnog, ali nemojte insinuirati da sam vam otkazao punomoć jer to nije tako. Umjesto toga, odlučio sam se odreći oba naša prava da se branimo na TOM sudu.
Oklijevam komunicirati s drugima, čak i s onima koji su mi najbliži.
Dugo sam zavaravao sebe i druge da sam zadovoljan svojim zatočeništvom. Priznajem, Tom, da su moje riječi bile neiskrene. Vi, od svih ljudi, znate na kojoj sam instituciji stekao diplomu. Moji kolege hvale moju sposobnost pisanja, izražavajući iznenađenje mojim talentom. Uzvikuju: “Kad bismo samo znali da on to ima u sebi!” i “Volio bih da mogu pisati tako dobro kao ti.” Neka se i dalje dive mom radu i do kraja nose teret mog nepravednog zatvaranja. Nećemo se više sresti.
Vidljivo je da su djeca u dvorani za posjete umorna od okoline, vjerojatno zbog dugotrajne prisutnosti članova obitelji.
Razmišljam o datumu početka kazne za oca. Ovo postavlja pitanje služi li kazna ispunjenju cilja.
Dok promatram svoju majku, više nisam u stanju svjedočiti agoniji koju ona pokušava sakriti. Nakon što je prešla 1000 kilometara, ukupno je tri puta pokušala, svaki u trajanju od sat vremena, da privuče pažnju uniformiranog radnika koji joj je dao samo 10 dodatnih minuta. Pogled joj je očajan, moli za milost.
Došao sam do spoznaje da mi više nije poželjno opterećivati druge vlastitim nedostatkom uvjerenja.
Iako je istina da ću biti jedini prisutan, to ne mora značiti da ću biti sam.
Svakoj osobi planiram dati individualno objašnjenje svoje odluke. Osim toga, odluku ću priopćiti i upravi. Očekuje se da će to morati prihvatiti.
Dragi Tomo, moj vjerni i odani suputniče,
Dobro mi je poznat tvoj borbeni duh i nevjerojatan trud koji si uložio za moju dobrobit. Nemojte zamijeniti ton ovog pisma s nezahvalnošću. Bolno sam svjestan da ti se nikada neću moći u potpunosti odužiti za sve žrtve koje si podnio u moje ime, jer si uz mene nosio moj teret. Ako se ikada više budem mogao odvažiti u svijet, dat ću sve od sebe da ti se odužim, iako se zadatak može činiti zastrašujućim. Iskreno se nadam da ću vam prenijeti dubinu svoje zahvalnosti i poštovanja, pogotovo dok ovo pišem s velikim poteškoćama.
Najdraži roditelju, ostajem zauvijek tvoj ljubljeni potomak Ž.L.
