Čuveni novinar Dragoljub Draža Petrović, iz Beograda, odlučio je sa svojom novinarskom ekipom posjetiti selo Jusići kod Zvornika, mjesto gdje se veliki broj Bošnjaka vratio nakon rata. S obzirom na tenzije koje su pratile povratnike, Petrović je želio iz prve ruke ispitati situaciju i vidjeti kako ljudi u tom području danas žive.
Piše: Dragoljub Draža Petrović
Kao reporter Naše Borbe, dobrovoljno sam se javio da odem u selo Jusići kod Zvornika, gdje su Bošnjaci povratnici upali, odlučni da ponovo preuzmu svoja ognjišta. Čuli smo da su postavili straže i da ne puštaju nikoga sa strane, pogotovo Srbe, što je dodatno pojačavalo napetost. Sve je to probudilo znatiželju u meni, pa sam želio lično provjeriti kakva je atmosfera među povratnicima. Prijatelj i kolega kamerman i ja krenuli smo prema tom selu, želeći izvući istinu iz onoga što su lokalne novine i političari opisivali kao povratak u nemoguće uslove.
Prvo smo autobusom stigli do Zvornika, ali odatle dalje nije bilo prevoza. Krenuli smo pješke, prolazeći kroz srpska sela, gdje su nas lokalci upozoravali da ne idemo dalje. „Tamo gore ćete stradati“, govorili su nam sa zabrinutim izrazima lica. Svi su tvrdili da je selo Jusići danas opasna zona i da niko osim mještana ne može slobodno proći.
Jedan ljubazan vlasnik prodavnice, čini se zaintrigiran našom upornošću, ponudio nam je prevoz do šipražja koje je označavalo granicu između srpskog i bošnjačkog teritorija. “Tamo ni IFOR ne zalazi”, rekao nam je, ostavljajući nas na prašnjavom putu. Nastavili smo dalje pješke, svjesni ozbiljnosti situacije. Poslije nekoliko minuta hoda, iz žbunja su se pojavili muškarci, očito stražari sela Jusići. Njihovi oštri pogledi upućivali su na oprez.
Kolega je počeo da vadi razne inostrane press legitimacije, dok su nas oni pomno pratili. U tom trenutku uslijedilo je pitanje: “Odakle ste?” “Iz Beograda”, odgovorio sam glasno, nadajući se da će naša iskrenost izazvati pozitivan odgovor. Međutim, prisutna doza treme bila je neizbježna jer smo čitali strašne priče o povratnicima koje su opisivale beogradske novine.
Jedan od stražara, plavokosi mladić, prišao nam je s blagim osmijehom, što nas je iznenadilo. “Iz Beograda ste?” ponovio je, a nama se činilo da će to biti loš znak. No, njegov osmijeh ubrzo se proširio još više, što nas je dodatno zbunilo.
“Svaka vam čast što ste došli čak iz Beograda da napravite priču o nama. Hajde, kod mene u kuću”, rekao je ljubazno. Ovaj poziv bio je neočekivan, s obzirom na priče o neprijateljskom raspoloženju povratnika prema svakome tko dolazi iz Srbije.
Odveo nas je do jedne kuće s vidljivim tragovima pucanja na zidovima. Prva stvar koju nas je pitao bilo je: “Zante li Muju, radio je prije rata kao kelner u hotelu ‘Balkan’ na Terazijama?” Naravno, nismo ga znali, ali bilo je jasno da je veza između Bošnjaka i Srba postojala i prije rata. Ta rečenica samo je dodatno naglasila pitanje koje mi se vrtilo po glavi: “Zašto smo uopšte ratovali?”
Dok smo razgovarali s povratnicima, postalo je jasno da obični ljudi nisu željeli rat, a mnogi od njih su samo htjeli da se vrate svojim kućama. No, politika je diktirala drugačiji smjer.
