Priča o Nedeljku Neđi Galiću iz Ljubuškog predstavlja hrabrost i ljudskost kakve se rijetko sreću. Rođen 1949. godine, Galić je bio talentovan u raznim oblastima – od fotografije, preko muzike, pa sve do radioamaterstva i poezije. Njegova svestranost i strast prema životu bili su samo uvod u izuzetnu hrabrost i integritet koje je pokazao tokom ratnih godina u Bosni i Hercegovini.
1. Građanska hrabrost i suprotstavljanje zločinima
Tokom avgusta 1993. godine, kada je u Ljubuškom svjedočio progonima i nepravdi prema pripadnicima drugih etničkih grupa, Galić je, rizikujući sopstveni život, glasno izrazio svoje neslaganje. Nije mogao da stoji po strani, već je javno rekao: „Ljudi, ovo je ludost, ovo je zločin, ovo ne možete raditi!“ Njegove riječi bile su opomena i apel za razum među onima koji su činili zločine.
2. Spasavanje zatočenih u logoru Heliodrom
Kada je saznao da je jedina šansa za spas zatočenih sugrađana poziv iz inostranstva – što mnogi nisu mogli dobiti – Galić je započeo izuzetno hrabar poduhvat falsifikovanja tih poziva. Na taj način, on je oslobodio oko 1.000 ljudi iz logora Heliodrom, čuvajući mnoge živote od smrti i patnje. Ovaj poduhvat donio mu je posthumnu Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost.
3. Podrška oslobođenim logorašima
Za oslobođene logoraše, Galić nije bio samo spasitelj već i pomoćnik u snalaženju nakon izlaska iz logora. Zbog propisa prema kojima su morali napustiti teritoriju BiH u roku od 48 sati, Galić je pomagao u pribavljanju neophodnih dokumenata, omogućujući im tako brži i sigurniji odlazak.
4. Napuštanje Ljubuškog u znak protesta
Nakon što su posljednji pripadnici progonjene etničke grupe napustili Ljubuški, Galić je sa svojom porodicom odlučio da se i on iseli, izjavivši: „Ja više ne bih mogao dignuti glavu od stida ako sad ostanem. Ne želim ostati sa fašistima koji žele čistu naciju. Neka oni ostanu, neka žive sami, čisti.“ Ove riječi svjedoče o njegovoj etičkoj odlučnosti i potrebi za pravdom i mirom.
5. Odlazak u Prag i povratak u Ljubuški
Po dolasku u Prag, odbio je status izbjeglice, rekavši: „Ne, ja nisam izbjeglica, ja sam otišao dobrovoljno, mene niko nije potjerao.” Nakon potpisivanja Vašingtonskog mira, Nedeljko se odlučio vratiti sa porodicom u Ljubuški, pokazavši da njegova hrabrost i vjera u bolje sutra nikada nisu posustali.
6. Odluka o posljednjem počivalištu
Galić je, do samog kraja, ostao dosljedan svojim principima i vrijednostima. Poželeo je da bude sahranjen na groblju Sutina u Mostaru, gdje bi mogao počivati među onima koje je smatrao „svojima“ i sa kojima je delio iste vrijednosti. „Nije želio ni mrtav počivati u istom groblju sa onima koji su protjerivali njegove sugrađane,“ stoji u posljednjoj poruci o njegovom karakteru.
Nedeljko Neđo Galić ostavio je iza sebe priču koja inspiriše i podseća na istinsku snagu humanosti i građanske hrabrosti. Njegovo ime ostaje upisano među onima koji su se, uprkos velikom riziku, borili za mir, pravdu i dostojanstvo svih ljudi.