Dvije hiljadite godine odlučio sam se vratiti, isprva sam, da vidim u kakvom je stanju kuća, a potom, ako sve bude u redu, i sa porodicom. Iskreno, očekivao sam sve osim čitave kuće. Dok sam se približavao, srce mi je ubrzano kucalo, a grlo se steglo – pomirio sam se s tim da ću možda naići na ruševinu. Ali kada sam stigao ispred, ugledao sam svoju kuću koja je na prvi pogled izgledala netaknuto. Stao sam ispred, duboko uzdahnuo, poljubio prag i primijetio papirić zalijepljen trakom na vratima. Papir je bio prilično izblijedio, a slova su se jedva mogla pročitati. Na njemu je, koliko se sjećam, pisalo:
“Dragi prijatelju ili neprijatelju, rat je završen. Ako se ikada vratiš, ključevi su kod lokalne policije. Nismo ti ništa uzeli, ni odnijeli, a ono što smo koristili tokom boravka nadoknadili smo koliko smo mogli. Kuća je ostala u stanju u kakvom smo je zatekli. Ne znam hoćeš li ovu poruku pročitati za dan, mjesec, godinu, ili možda nikada. Naši su narodi bili neprijatelji u ratu, ali bih volio da se vratiš živ i zdrav, svojoj porodici, jer i ti njima trebaš. I mi smo ovdje došli bez svoje volje, kao što ni ti nisi svojom voljom otišao. Natjerala nas je muka.”
Na toj poruci su objašnjavali da su, kako bi ušli, morali da obiju bravu jer je kuća bila zaključana. Ostavili su zamjensku bravu i sve sredili, čak su ostavili i nešto novca u fioci u kuhinji da bih mogao zamijeniti bravu kad se vratim. U drugoj fioci su ostavili nešto novca kao nadoknadu za korištenje kuće, uz napomenu da znaju da to nije dovoljno, ali da su dali koliko su mogli. Pomislio sam da su ti ljudi, usred rata i bijede, imali toliko ljudskosti da poštuju tuđi dom i sve ono što su u njemu zatekli.
Na osnovu slika i uspomena koje su pronašli u kući, shvatili su da je ovo srpski dom. U pismu su napisali da su planirali ostati tu dok se ja ne vratim, ali da su na kraju odlučili da krenu dalje. Nisu planirali da se vrate u Bosnu, jer, kako su napisali, nakon svega što su prošli, više nisu mogli živjeti u toj zemlji. Njihova poruka odisala je pomirenjem i željom za mirom, bez obzira na prošlost.
Pomislio sam na te ljude – nepoznate, ali nekako bliske, jer smo dijelili istu muku, samo sa različitih strana. Poruka koju su ostavili nije bila obična poruka; to je bila ispovijest o ljudskosti i poštovanju prema domu nekoga koga nikada nisu upoznali. Osjetio sam duboku zahvalnost jer su, uprkos svemu što su prošli, zadržali dostojanstvo i čestitost. Ta rečenica u kojoj su izrazili želju da svi narodi u Bosni žive u miru ostala mi je posebno urezana.
U jednom dijelu pisma, napisali su da bi mi voljeli ostaviti broj za kontakt, ali da nemaju pojma gdje će završiti, pa da nema smisla. Napisali su: “Pozdrav i neka živi mir. Neka živi naša napaćena Bosna i Hercegovina i svi narodi u njoj.”
Stajao sam na pragu svoje kuće, držeći u ruci taj papir, svjestan da je moj povratak u dom nešto više od povratka u zidove i namještaj. Bio je to povratak u stvarnost ispunjenu nadom da, uprkos svemu, među ljudima može postojati razumijevanje, poštovanje i dobrota.
