Odnosi među narodima na Balkanu često su na iskušenju, pogođeni složenom prošlošću i prisutnom nacionalističkom propagandom. No, uprkos svemu tome, s vremena na vrijeme izrone primjeri ljudskosti koji podsjećaju na vrijednosti poštovanja i međusobnog uvažavanja. Jedan takav događaj ostao je u sjećanju stanovnicima Puračića, malog mjesta u Bosni i Hercegovini, gdje su se desile nesvakidašnje i emotivne geste koje su svima dale nadu u bolje međuljudske odnose.
U septembru 2015. godine, Puračić je bio svjedok nesvakidašnjeg ispraćaja na vječni počinak lokalnog efendije Mehmeda Mrahorovića. Mehmed, penzionisani imam puračke džamije, preminuo je u svojoj 92. godini života. Bio je omiljen među mještanima, ne samo zbog svoje dugogodišnje službe i mudrosti već i zbog bliskosti koju je održavao s ljudima bez obzira na vjeru i naciju. Njegov život i rad ostavili su dubok trag u srcima mnogih. Tog dana, dok je pogrebna povorka prolazila kroz selo, desio se događaj koji će Puračić pamtiti.
Crkvena zvona pravoslavne crkve u Puračiću počela su zvoniti u trenutku kada je povorka prošla pored crkve. Taj znak poštovanja prema preminulom efendiji dirnuo je mnoge. Zvonjava je dolazila iz ruku sina sveštenika Slavka Pantelića, koji je tada bio maloljetan, ali je sa iskrenom i čistom namjerom učinio ono što je od njega zatražio otac – znak prijateljstva i poštovanja prema efendiji. U isto vrijeme, Slavko Pantelić, obučen u svešteničku odoru, pridružio se povorci koja je prolazila pored crkve. Pratio je povorku do dvorišta džamije, gdje je neko vrijeme stajao pored tabuta umrlog efendije Mehmeda, odajući mu počast.
Ovaj čin sveštenika Slavka Pantelića nije samo bio simbol suživota i poštovanja između dvije vjerske zajednice, već i jasan podsjetnik na važnost zajedništva i saosjećanja. Stanovnici Puračića, kao i mnogi drugi koji su saznali za ovaj događaj, ostali su duboko dirnuti i ponosni na ovaj gest. Slavko Pantelić je svojim postupkom pokazao da, bez obzira na sve razlike, ljudi mogu i trebaju poštovati jedni druge. Njegov postupak postao je priča koja se prepričavala ne samo u Puračiću, već i širom Bosne i Hercegovine.
https://www.facebook.com/zebulon.pinkas.1/posts/498184630357771?ref=embed_post
Ovaj čin poštovanja podsjetio je mještane i na još jedan sličan događaj iz prošlosti. Prije 1990. godine, sličnu gestu učinio je tadašnji sveštenik Puračića, pop Drago Milanović, koji je također zvonio crkvena zvona u čast efendiji Omeru Imamoviću, koji je tada preminuo. Čin popa Drage Milanovića još jednom je pokazao da su ljudi u Puračiću kroz istoriju gajili međusobno poštovanje, bez obzira na vjeru i naciju. Milanovićev gest, kao i Pantelićev mnogo godina kasnije, bio je čin dubokog poštovanja i solidarnosti u trenucima tuge i bola.
Ova dva primjera iz Puračića govore o zajedničkoj želji za mirom, prijateljstvom i poštovanjem među ljudima, bez obzira na njihove razlike. Mještani su ponosni na svoje sveštenike koji su u presudnim trenucima pokazali ljudskost i solidarnost prema pripadnicima drugih vjera. Takve priče pokazuju da Balkan nije samo regija podijeljena sukobima, već i mjesto gdje ljudi mogu jedni drugima pokazati poštovanje i prijateljstvo, uprkos različitim kulturnim i vjerskim nasljeđima.
Primjeri poput ovih podstiču na nadu da su suživot i poštovanje, čak i u teškim vremenima, itekako mogući.
