Autorica i voditeljica Jovana Grgurević u svojoj emisiji “NI 5 NI 6” na televiziji Kurir pozabavila se gorućom društvenom temom istražujući korake u potrazi za osobama koje traže svoju navodno preminulu braću i sestre.
Među gošćama emisije bile su i tri žene koje aktivno traže svoje sestre, a to su Tijana Simić, Karolina Deli, Marija Krivokapić, te Ana Pejić iz Vojvođanskog udruženja roditelja ukradenih beba.
Troje sugovornika, svi u potrazi za svojim sestrama, dijele zajedničko iskustvo. Otkrili su da su njihovi navodno preminuli rođaci imali sumnjive okolnosti vezane uz njihovo rođenje, što ih je navelo da posumnjaju u istinu. U potrazi za odgovorima naišli su na metaforički zid u kontaktu s nadležnim institucijama.
Prema Pejićevim riječima, nije rijetkost da se pojedinci koji otkriju braću i sestre ustručavaju otvoreno razgovarati o onome što ne bi smjela biti uobičajena praksa. Istaknuo je i aktualnu temu takozvane afere bebe u Srbiji, koja je tek površno obrađena. I dok se uspješni ishodi u potrazi za biološkim srodnicima događaju, Pejić naglašava da se pravo rješenje može postići samo rješavanjem problema na sustavnoj razini.
Marija Krivokapić ispričala je u svom iskazu potresni trenutak kada je njezina majka primila poražavajuću vijest o smrti njezine kćeri, rasvijetlivši okolnosti koje su potaknule golemu sumnju i vjerovanje da je novorođenče oteto.
Do sada je točan uzrok komplikacija ostao misterij, budući da je trudnoća bila potpuno prirodna i bez poteškoća. Sam porod bio je tipičan, a na svijet je došla zdrava djevojčica teška dva kilograma i četrdeset devet grama. Unatoč laganom gubitku težine koji se često javlja u prvim danima, nije bilo razloga za brigu, a bebi nije bio potreban inkubator niti neka posebna liječnička pomoć.
Majka je prebačena na postporođajni odjel bez ikakvih naznaka da nešto nije u redu s njezinim djetetom. To se nastavilo sljedeća dva dana. Budući da bolnica nije dopuštala majci da nosi bebu sa sobom u sobi, mogla je provesti samo kratke trenutke razgovarajući i pjevajući svom djetetu, nesposobna je pravilno držati ili njegovati. Porod se dogodio 28. kolovoza 1981., a 29. i 30. kolovoza majka je imala ograničenu interakciju s bebom.
Nakon što su prošla tri dana, nastavila je posjetiti bebu, samo da bi otkrila da beba nije na njezinom uobičajenom mjestu.
Dana 31. kolovoza, ona se pridržava svoje redovne rutine posjete području gdje se drže novorođenčad, u nadi da će ugledati vlastito dijete. Međutim, po dolasku, ona se suočava sa srcedrapajućom stvarnošću da njezina beba nije tu. Tražeći odgovore, prilazi medicinskoj sestri na odjelu i raspituje se gdje joj je dijete. Medicinska sestra je upućuje u drugi dio sobe u kojem se drže starije bebe, unatoč tome što je njezino vlastito dijete staro samo tri dana.
Ponovno razočarana, tada dobiva upute da razgovara s glavnom sestrom koja je u to vrijeme bila na dužnosti. Pronašavši glavnu sestru u hodniku, upućuju je da sjedne na obližnju klupu. Kada majka izrazi svoju zabrinutost oko lokacije svog djeteta, glavna medicinska sestra je umiri govoreći o majčinom prvom porođaju i naglašavajući dobro zdravlje i majke i bebe.
Majka je doživjela zbunjenost kada je shvatila da odgovor koji je dobila nije u skladu s pitanjem koje je postavila. Umjesto da sazna gdje joj je dijete, tog dana u podne su je obavijestili da joj je dijete preminulo. Nakon ove šokantne vijesti, majka je ostala neupućena jer je nitko nije obavijestio o tragičnom događaju. Unatoč tome što je bila na istom odjelu, izričito joj je zabranjeno viđanje djeteta. Objašnjenje je bilo da prema protokolu njezino zdravstveno stanje onemogućuje pristup djetetu.
Nakon toga, liječnik je dao doista zapanjujuću izjavu.
Prvi jutarnji posjet održava se 1. rujna. Šokantno, liječnik javlja vijest da je njezino dijete u kritičnom stanju. No, zatečena je i uzvikuje da je dan ranije dobila informaciju da joj je dijete preminulo. Ove proturječne informacije ostavljaju je zbunjenom oko pravog stanja njezina djeteta. Liječnica, jednako zbunjena, ispituje tko ju je obavijestio o djetetovoj smrti.
Kao odgovor, majka pokazuje na svoju sestru, koja je bila prisutna tijekom jutarnje posjete. Njih dvoje izmjenjuju poglede i zajedno izlaze iz sobe. Majka ih cijeli dan traži, ali ih nigdje ne može pronaći. Začudo, nitko od posjetitelja tog dana nije prisutan, a savjetuje joj se da potraži glavnu sestru. Međutim, kada pronađe glavnu sestru, shvati da se nešto na njoj promijenilo. Svi ovi događaji odvijaju se u Višegradskoj.
Postoji visoka razina sumnje oko informacija sadržanih u otpusnoj listi.
Doktor Južnić, tadašnji šef odjela, potpisao je otpusnu listu, otkuda znam taj podatak. U samoj otpusnoj listi nalaze se samo osnovni podaci poput datuma rođenja, da je žensko dijete rođeno živo, te težine, dužine i činjenice da je dijete preminulo 31. kolovoza. No, nema spomena uzrok smrti. Prvo sam otišao u općinsku upravu zatražiti izvode iz matične knjige rođenih i umrlih, jer su me obavijestili da mi za tu svrhu trebaju ime i broj. Unatoč mojim upitima, nisam uspio dobiti nikakvu pomoć ili smjernice o tome kako dalje. Postalo mi je jasno da od njih neće biti moguće dobiti izjavu, ali sam shvatio da bih umjesto toga mogao dobiti medicinsku dokumentaciju.
Imajući to na umu, obratila sam se na šalter u zdravstvenoj ustanovi kako bih dobila nalaz mrtvozornika koji bi dao uvid u uzrok djetetove smrti. Na kraju je situacija eskalirala do točke kada je pozvano osiguranje, iako nije bilo vike. Ustrajao sam u svom zahtjevu za pomoć, inzistirajući da mi daju podatke za kontakt nekoga tko bi mogao prihvatiti i pregledati dokument.
Naravno, dokument nisam mogao uručiti jer mi je to bilo zabranjeno jer su me izveli u pratnji osiguranja. Nadalje, tek trebamo dobiti bilo kakvu medicinsku dokumentaciju koja potvrđuje točan uzrok smrti. U biti, jedini opipljivi dokaz koji posjedujemo iz cijele kalvarije je otpusna lista.
