U tmurnoj svakodnevici Bosne i Hercegovine, prepunoj političkih tenzija i stalnih podjela, ponekad zablistaju priče o suživotu i zajedništvu koje inspirišu i vraćaju vjeru u snagu ljudskih odnosa. Selo Popov most, smješteno u blizini Foče, predstavlja jedan od takvih svetlih primjera. U ovoj zajednici, iako maloj i pogođenoj odlaskom stanovništva, desetak Srba i Bošnjaka uspješno njeguju međusobno poštovanje, saradnju i prijateljstvo.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka, osnovna škola u Popovom mostu bila je puna djece; tada ju je pohađalo čak oko 700 učenika. Danas, međutim, školu pohađaju samo dvije djevojčice. To su jedini zvuci dječje graje u selu, dok su sve ostale ulice puste, ostavljene starijim stanovnicima, koji nastavljaju borbu da ovo mjesto održe živim. Oni koji su otišli, danas žive daleko, u Foči, Sarajevu ili čak preko okeana, u Americi.
“To je sve staračko stanovništvo, ljudi koji možda nemaju gdje otići. Ljeti ima naroda, vikendom bude živo, ali kad dođe jesen, ovdje je tužno proći,” objašnjava Negoš Paprica, lokalni šumar, ukazujući na bolnu prazninu koja obuzima Popov most tokom zimskih mjeseci. Kao i mnoga druga sela u Bosni i Hercegovini, i ovo polako gubi svoju mladost i energiju. Stari sjaj rodnog kraja pokušavaju vratiti oni koji su u njemu odrasli, poput Milovana Radovića, koji i dalje gaji nadu da će ovaj kraj ponovo oživjeti.
Prije nekoliko godina, uspjeli su zamijeniti oronuli željezni most novim, betonskim. Očekuje se i izgradnja puta, što bi moglo donijeti prve obrise turizma, ali vraćanje mladih u selo i dalje ostaje veliki izazov. „Selo je ugašeno. Naveče ovdje boravi desetak ljudi, svi ostali su otišli,“ navodi Milovan, dodajući da se bez dječje graje selo polako gasi.
Ipak, uprkos svim izazovima, ovo malo društvo Bošnjaka i Srba simbol je prijateljstva i zajedništva koje traje decenijama. Tačan broj stanovnika možda nije veliki, ali njihova odlučnost i međusobna podrška zaista ostavljaju dubok dojam. Kada je njihov dugogodišnji prijatelj, Muhidin Vreva, poznat kao Muho, pokušao izgraditi kuću i nije uspio dobiti potrebne donacije, svi su se udružili i pokrenuli akciju. Suljo Arnautović, jedan od prijatelja iz zajednice, prepričava kako su organizovali prikupljanje novca i materijala te zajedno radili na postavljanju ploče za Muhinu kuću. „Uvijek smo bili zajedno, i prije rata i sada. Zajedno smo živjeli, pomagali jedni drugima,“ priča Suljo, dok ističe prijateljstvo s Milošem, s kojim je proveo veći dio svog života.
Posebna priča u ovom selu upravo je prijateljstvo između Sulje i Miloša, koji su još od školskih dana nerazdvojni. Zajedno su prošli kroz razne životne uspone i padove, uvijek spremni da jedan drugome priteknu u pomoć. „Polazimo, dolazimo, ja kod Mihe, Miho kod mene, Suljo, Murat, Milovan, Selmo… to su naši ljudi, naš krug prijatelja,“ priča Miloš Radović, evocirajući sjećanja na prijatelje koji su tu uz njega već šezdeset godina.
U Popovom mostu, ovo malo društvo nije samo komšijsko, već i istinski povezano kroz životne priče, podršku i iskreno prijateljstvo. Bez obzira na sve izazove, među njima nema mjesta politici i podjelama. Kažu, političari neka pričaju svoju priču, dok će oni živjeti svoju, sačuvanu od tenzija i predrasuda. U svijetu gdje nacionalne razlike često donose podjele, Popov most ostaje svijetli primjer suživota i prijateljstva koje prevazilazi sve razlike.
