Prekjučer je u Rijeci počelo jedno posebno prijateljstvo koje se dogodilo sasvim spontano, u prolazu. Dok sam bio u jutarnjoj šetnji sa psom, primijetio sam auto s beogradskim registarskim oznakama parkiran na Kantridi, a pored njega psa. Kao veliki ljubitelj životinja, jednostavno sam morao stati i pomaziti ga. Dok sam se približavao, dobacio sam kroz šalu: “Braćo, vodite me sa sobom doma u BG!” Na moje iznenađenje, oduševljeno su odgovorili: “Može, ti u BG, a mi ovdje u Rijeci!”
Bila su to tri mlada putnika u dvadesetim godinama – dvojica dečki iz Bosne, s Romanije (ili barem jedan od njih), i djevojka iz Beograda. Kada sam se već spremao poći, začuo sam kako jedan od njih pita: “Brate, znaš li gdje se negdje iznajmljuje apartman? Mi bismo htjeli prenoćiti…” Bez oklijevanja sam krenuo zvati prijatelje, poznanike, pa čak i angažirao svoju majku da pokušamo pronaći smještaj za njih. I uspjeli smo! Unutar sat vremena imali su osiguran apartman po pristupačnoj cijeni zahvaljujući našem obiteljskom prijatelju koji se potrudio izaći im u susret, pa im je praktično naplatio samo smještaj za jednu osobu.
Njihova radost bila je zarazna. Svi su se osjećali kao doma, a gosti su nas pozvali na piće kako bi izrazili zahvalnost. Uostalom, koga bih drugog pomogao nego “svojoj braći”? Taj mali znak pažnje stvorio je predivnu povezanost između njih i vlasnika apartmana, koji im je ubrzo postao poput pravog domaćina i prijatelja. Njegova supruga i on pozvali su ih čak na večeru u dvorište, pa su uz zajedničko jelo i smijeh nastavili druženje do kasno u noć. Ta toplina i gostoprimstvo, po riječima gostiju, oduševila ih je, a njihova energija i zahvalnost prenijeli su se na sve nas, pa je dogovor pao da će svaki mjesec dolaziti u Rijeku, barem na desetak dana, sve dok traje ljeto.
Zanimljivo, prethodno su planirali otići na shopping u Trst, ali kad sam ih jutros otišao pozdraviti, s osmijehom su rekli: “Brate, ništa od shoppinga, ovo je za nas raj, ostajemo još jednu noć!” Naravno, vlasniku apartmana to nije bio problem, i opet je rado produžio njihov boravak. Upravo zbog tog divnog odnosa i želje da im ponesu barem dio Rijeke kao uspomenu, odlučio sam im pokloniti male magnetiće s motivima grada. Tako će komadić Kantride i Rijeke ponosno krasiti njihove sobe ili hladnjake kada se vrate u Beograd i Bosnu.
A rastanak nije mogao proći bez simpatičnih anegdota. Pokušao sam nagovoriti jednog od dečki da zapliva u dubokom dijelu mora, ali odbio je, čak i kad sam mu obećao burek sa sirom! I tako smo se oprostili uz obećanje da se vidimo opet, a meni je srce ispunjeno. Svako od nas nosi tople uspomene, a ja se nadam da će se to prijateljstvo nastaviti i širiti, prelazeći granice i spajajući nas u ljubavi prema jednostavnim trenucima zajedništva.
