Edi je podijelio priču o svom spasitelju Draganu, Srbinu iz Bijeljine, koji je na početku rata 1992. godine rizikovao svoj život kako bi spasio njega, njegovu majku, sestru i tetku. Ovo iskustvo je za Edija neizbrisivo, a odlučio ga je podijeliti s javnošću kao podsjetnik na to da među nama postoje ljudi čija djela nadilaze sve etničke podjele i ideološke razlike. U vremenu kada se često govori o nacionalnim i etničkim pripadnostima, Edi naglašava koliko je opasno generalizirati i donositi sud o ljudima na osnovu njihovog porijekla. Draganov postupak pokazuje nam da je u najtežim trenucima humanost ta koja nas može spasiti i odvesti ka boljoj budućnosti.
Kada su se prvi sukobi desili u Bijeljini, grad je postao poprište nesigurnosti i straha, naročito za civile koji su se našli usred ratnih zbivanja. Za Edija i njegovu porodicu, život je odjednom postao veoma neizvjestan, a opasnost od napada i progona stalno je bila prisutna. Međutim, u najkritičnijem trenutku, pojavio se Dragan, čovjek koji je odlučio rizikovati sopstvenu sigurnost kako bi pomogao Edijevoj porodici da napusti grad i pronađe sigurno utočište. Dragan je tada preuzeo ogromnu odgovornost, jer je pomaganje pripadnicima druge nacionalnosti nosilo mnoge rizike. Bez obzira na sve, on se vodio samo željom da pomogne svojim komšijama.
Edi se prisjeća tog čina sa zahvalnošću i emotivno, jer je Draganova podrška njegovoj porodici bila ključna za njihovo preživljavanje i dolazak do sigurnosti u Beogradu. Draganov čin predstavlja najbolji primjer solidarnosti i humanosti koji nisu vezani za nacionalne ili vjerske identitete, već za temeljne ljudske vrijednosti. U momentima kada je povjerenje među ljudima bilo gotovo nestalo, Dragan je uspio da sačuva ono što je najvrednije – humanost.
Kroz ovo iskustvo, Edi želi da podsjeti javnost na to koliko su generalizacije i predrasude štetne. Njegova priča pokazuje da nijedan narod nije monolitan i da među pripadnicima svake zajednice postoje pojedinci spremni da pomognu, čak i kada je cijena toga vlastita sigurnost. Naime, Draganov postupak može poslužiti kao inspiracija svima koji se danas bore s naslijeđem predrasuda i podjela koje su donijeli ratni sukobi. Ovo je primjer koji pokazuje da su naši postupci ono što nas definiše, a ne pripadnost određenoj grupi.
Kroz Edijevo prisjećanje na te teške dane, dolazimo do suštinske poruke: humanost je univerzalna vrijednost koja nadilazi sve druge identitete. Priča o Draganu nas podsjeća da su i u najtežim trenucima neki pojedinci ostali vjerni svojim moralnim načelima.
U godinama koje su uslijedile nakon rata, ovakve priče možda nisu imale puno prostora u javnosti, ali su veoma važne za proces pomirenja i izgradnju povjerenja među narodima Balkana. Edi ovim svjedočanstvom apelira na sve nas da prepoznamo važnost ovakvih primjera, jer samo kroz međusobno razumijevanje i poštovanje možemo prevazići podjele koje su nametnute.
Na kraju, Draganov čin ostaje upamćen kao svijetla tačka u mračnim vremenima, pokazatelj da i pojedinac može napraviti ogromnu razliku. Edi naglašava da je generalizacija opasna jer zanemaruje ove primjere dobrote, hrabrosti i ljudskosti. Draganova hrabra odluka ostaje urezana u sjećanju, ne samo kao čin zahvalnosti, već i kao vječni podsjetnik na to da su u našim rukama odluke koje mogu mijenjati živote, često u trenucima kada je najmanje očekivano.
