Mehmed Ćehajić, policajac iz Bosanske Dubice, sin Mustafe, bio je jedan od onih hrabrih ljudi čija se plemenitost i čovječnost ističu u najmračnijim vremenima. Njegova priča je priča o moralnoj hrabrosti i nesebičnom djelovanju u vremenu kada su humanost i pravda bile rijetke. Iako je radio kao policijski službenik u Mostaru, na odjeljenju za legitimacije, prije izbijanja Drugog svjetskog rata, njegov pravi heroizam došao je do izražaja tokom rata, kada je rizikovao vlastiti život da bi spasio druge.
Ćehajićev život, prije nego što je postao simbol borbe protiv ustaškog terora, tekao je uobičajeno. Kao službenik policije, imao je pristup ključnim dokumentima koji su u tadašnjim okolnostima mogli značiti razliku između života i smrti. Međutim, nakon što su NDH i ustaška vlast preuzeli kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom, uključujući Mostar, njegova pozicija postala je mnogo opasnija. Ustaški režim pokrenuo je brutalne progone Srba, te su mnoge srpske porodice završile internirane, s neizvjesnom sudbinom koja ih je često vodila do masovnih egzekucija i logora smrti.
U tim užasnim vremenima, Mehmed Ćehajić je odlučio riskirati sve kako bi pomogao unesrećenima. Koristeći svoj položaj u policiji, počeo je falsificirati propusnice, omogućavajući interniranim Srbima da pobjegnu od sigurne smrti. Način na koji je to radio bio je izuzetno smion i odvažan. Ćehajić je uspijevao, prevarom ili ponekad uzimanjem originalnih potpisa svojih pretpostavljenih, izdati propusnice koje bi se kasnije dostavljale ugroženim srpskim porodicama. Te propusnice, često napisane na bjanko formularima, bile su osmišljene na način da su internirane porodice mogle upisivati više osoba, onoliko koliko bi stalo na neodštampani dio propusnice, čime je znatno povećavao broj spašenih ljudi.
Procjene kažu da je Mehmed Ćehajić na ovaj način spasio između 120 i 160 Srba, izlažući se pritom ogromnom riziku. Svoj posao obavljao je s potpunom predanošću, ne tražeći niti očekujući bilo kakvu naknadu za svoja djela. Njegova motivacija bila je isključivo humanost i želja da spasi nevine živote u vremenu kada je život bio bezvrijedan u očima onih na vlasti.
Nažalost, njegova hrabrost nije prošla nezapaženo od strane ustaškog režima. Njegovo djelovanje je na kraju otkrio ustaški policajac Glavaš, koji ga je prijavio nadređenima. Upravitelj redarstva, Mate Roko, odmah je naredio da se Mehmed Ćehajić uhapsi. Ćehajić je tada doživio strašne torture. Nakon što je uhapšen, bio je dugo zadržavan u zatvoru u Mostaru, gdje je bio izložen neprekidnim ispitivanjima i premlaćivanjima. Odveden je i u Dubrovnik na suočenja, ali ni tamo nije pokleknuo. Unatoč svim torturama, Ćehajić nije izdao ni jednog od onih koje je spasio.
Nakon dugotrajnog mučenja, Mehmed Ćehajić je na kraju predat sudu u Mostaru. Međutim, pravda koju je on tako hrabro pokušao ostvariti za druge, nije važila za njega. Konačno je prebačen u ustaški logor, gdje je 3. februara 1943. godine ubijen. Njegova smrt bila je tragičan kraj jednog čovjeka koji je mogao birati lakši put, ali je umjesto toga izabrao moralnu i ljudsku obavezu da spasi nevine.
Iza Mehmeda Ćehajića ostali su supruga i četvero djece, a njegov život i smrt postali su svjetionik hrabrosti i nesebičnosti. U vremenu kada je bio okružen mržnjom i nasiljem, Mehmed Ćehajić je ostao vjeran svojim principima, pokazujući da je u najtežim trenucima moguće ostati čovjek. Iako je njegovo ime često ostalo po strani u širim historijskim narativima, oni koji su bili svjedoci njegovih djela i danas ga pamte kao heroja.
Mehmed Ćehajić je primjer ljudske veličine i integriteta, osobe koja je unatoč svim opasnostima izabrala put pravde i humanosti. Neka njegovo ime ostane upamćeno kao simbol otpora tiraniji i dokaz da je u svakom ratu moguće ostati na strani dobrote.
