Baka Jela iz Cazina: Priča o hrabrosti, prijateljstvu i suživotu
U malom cazinskom naselju Mali Osredak, u zaseoku Vignjevići, baka Jela Đuričić, pravog imena Jevrosima, ponosno dočekuje svakog posjetioca. Njena kuća, okružena voćnjakom, nije samo dom već i simbol suživota i ljubavi prema rodnoj zemlji. Kroz smijeh i sjećanja, ona priča o svojim iskustvima, ratu, preživljavanju, ali i prijateljstvu koje je prevazišlo sve prepreke.
Život u Vignjevićima i sjećanje na spasitelja
Vignjevići, nekad pretežno srpsko selo, poznato je po izvoru Vignjevića Vrelo koji opskrbljuje vodom Cazin. Baka Jela, koja danas ima preko 80 godina, prisjeća se vremena kada su njenoj porodici, tokom Drugog svjetskog rata, pomogli ljudi druge vjere. “Spasio nas je Muhamed Durić, kojeg smo zvali Muhamed Tetin. On je spasio i stoku i djecu, oblačio ih u dimije da ih neprijatelji ne prepoznaju,” priča Jela, i sa zahvalnošću ističe važnost Muhamedovih postupaka.
Put u Sarajevo i rad kao vozačica tramvaja
Poslije rata, baka Jela je otišla u Sarajevo, gdje je postala jedna od prvih žena vozača tramvaja. “U to vrijeme samo smo nas dvije žene vozile tramvaj. Bila su to posebna vremena, kolegijalnost je bila na visokom nivou, a posao mi je bio izazovan,” prisjeća se Jela. Iako su joj dani često bili ispunjeni stresom i brigom za putnike, Jela se rado sjeća šala i vicova koje su joj ispričali kolege, naročito jedan policajac koji je stalno radio na raskrsnici.
Izbjeglištvo i povratak u rodni kraj
Tokom posljednjeg rata, Jela je izbjegla u Švicarsku kod svoje kćerke. “Prva sam se vratila u BiH 1997. godine. Bilo je teško izboriti se za povratak kući u Vignjeviće,” prisjeća se. Nakon povratka, Zahid Kličić i njegova porodica, muslimanski susjedi, primili su je u svoj dom na osam mjeseci dok je čekala povratak u svoju kuću. Zahvaljujući podršci komšija i međunarodnih organizacija, konačno je dobila pravo na povratak na svoje imanje.
“Bila sam odlučna da se vratim na svoje, bez obzira na sve poteškoće,” kaže Jela. Njena borba bila je inspiracija drugima, a podrška susjeda učvrstila je odnose u selu.
Suživot i vjerski praznici
Od povratka, baka Jela nije imala nijedan problem sa susjedima. Njene komšije su joj pomogle čak i u obnovi crkve, a muslimanski stanovnici su organizovali svečanu proslavu kada je renoviranje završeno. “Na prvi zbor u crkvi, moji muslimanski susjedi pripremili su sve, od hljeba do pečenja,” prisjeća se. Ovaj gest simbolizuje jedinstvo i ljubav među komšijama koje se međusobno poštuju i pomažu.
“Naši praznici se proslavljaju zajedno. Za Vaskrs farbam jaja za komšije, a za Bajram uvijek dobijem kurban od njih,” sa osmijehom priča Jela. Ona je postala simbol međuvjerske harmonije i prijateljstva koje je jače od svih prepreka.
Povratak u Sarajevo: Želja za konačnim smirajem
Baka Jela i dalje često odlazi u Sarajevo, gdje joj živi sin i brat. Iako se najviše osjeća kod kuće u Vignjevićima, ima posebnu želju za kraj života. “Kad umrem, planiram se vratiti u Sarajevo, da počivam pored svog muža u zajedničkoj grobnici,” završava ona, uz dozu humora o karti za tramvaj koju čuva kao uspomenu.
Poruka o suživotu i ljubavi prema zavičaju
Jelin život, ispunjen borbom, sjećanjima, ljubavlju i humorom, predstavlja svijetli primjer suživota i solidarnosti na Balkanu. Njena priča o Muhamedu Tetinu, prijateljima iz Sarajeva i komšijama muslimanima u Cazinu, inspiracija je za sve one koji traže bolji, mirniji život u Bosni i Hercegovini.
Baka Jela iz Cazina: Priča o hrabrosti, prijateljstvu i suživotu
U malom cazinskom naselju Mali Osredak, u zaseoku Vignjevići, baka Jela Đuričić, pravog imena Jevrosima, ponosno dočekuje svakog posjetioca. Njena kuća, okružena voćnjakom, nije samo dom već i simbol suživota i ljubavi prema rodnoj zemlji. Kroz smijeh i sjećanja, ona priča o svojim iskustvima, ratu, preživljavanju, ali i prijateljstvu koje je prevazišlo sve prepreke.
Život u Vignjevićima i sjećanje na spasitelja
Vignjevići, nekad pretežno srpsko selo, poznato je po izvoru Vignjevića Vrelo koji opskrbljuje vodom Cazin. Baka Jela, koja danas ima preko 80 godina, prisjeća se vremena kada su njenoj porodici, tokom Drugog svjetskog rata, pomogli ljudi druge vjere. “Spasio nas je Muhamed Durić, kojeg smo zvali Muhamed Tetin. On je spasio i stoku i djecu, oblačio ih u dimije da ih neprijatelji ne prepoznaju,” priča Jela, i sa zahvalnošću ističe važnost Muhamedovih postupaka.
Put u Sarajevo i rad kao vozačica tramvaja
Poslije rata, baka Jela je otišla u Sarajevo, gdje je postala jedna od prvih žena vozača tramvaja. “U to vrijeme samo smo nas dvije žene vozile tramvaj. Bila su to posebna vremena, kolegijalnost je bila na visokom nivou, a posao mi je bio izazovan,” prisjeća se Jela. Iako su joj dani često bili ispunjeni stresom i brigom za putnike, Jela se rado sjeća šala i vicova koje su joj ispričali kolege, naročito jedan policajac koji je stalno radio na raskrsnici.
Izbjeglištvo i povratak u rodni kraj
Tokom posljednjeg rata, Jela je izbjegla u Švicarsku kod svoje kćerke. “Prva sam se vratila u BiH 1997. godine. Bilo je teško izboriti se za povratak kući u Vignjeviće,” prisjeća se. Nakon povratka, Zahid Kličić i njegova porodica, muslimanski susjedi, primili su je u svoj dom na osam mjeseci dok je čekala povratak u svoju kuću. Zahvaljujući podršci komšija i međunarodnih organizacija, konačno je dobila pravo na povratak na svoje imanje.
“Bila sam odlučna da se vratim na svoje, bez obzira na sve poteškoće,” kaže Jela. Njena borba bila je inspiracija drugima, a podrška susjeda učvrstila je odnose u selu.
Suživot i vjerski praznici
Od povratka, baka Jela nije imala nijedan problem sa susjedima. Njene komšije su joj pomogle čak i u obnovi crkve, a muslimanski stanovnici su organizovali svečanu proslavu kada je renoviranje završeno. “Na prvi zbor u crkvi, moji muslimanski susjedi pripremili su sve, od hljeba do pečenja,” prisjeća se. Ovaj gest simbolizuje jedinstvo i ljubav među komšijama koje se međusobno poštuju i pomažu.
“Naši praznici se proslavljaju zajedno. Za Vaskrs farbam jaja za komšije, a za Bajram uvijek dobijem kurban od njih,” sa osmijehom priča Jela. Ona je postala simbol međuvjerske harmonije i prijateljstva koje je jače od svih prepreka.
Povratak u Sarajevo: Želja za konačnim smirajem
Baka Jela i dalje često odlazi u Sarajevo, gdje joj živi sin i brat. Iako se najviše osjeća kod kuće u Vignjevićima, ima posebnu želju za kraj života. “Kad umrem, planiram se vratiti u Sarajevo, da počivam pored svog muža u zajedničkoj grobnici,” završava ona, uz dozu humora o karti za tramvaj koju čuva kao uspomenu.
Poruka o suživotu i ljubavi prema zavičaju
Jelin život, ispunjen borbom, sjećanjima, ljubavlju i humorom, predstavlja svijetli primjer suživota i solidarnosti na Balkanu. Njena priča o Muhamedu Tetinu, prijateljima iz Sarajeva i komšijama muslimanima u Cazinu, inspiracija je za sve one koji traže bolji, mirniji život u Bosni i Hercegovini.
