Priča koju je Amela podijelila sa nama, vraća nas u jedno od najtežih razdoblja na prostoru bivše Jugoslavije – vrijeme početka rata devedesetih godina. Ratni vihor, koji je zahvatio sve slojeve društva, nije poštedio ni škole, ni učitelje, ni djecu. Upravo iz tih vremena dolazi jedan snažan trenutak koji je Amela, tada učenica, zauvijek upamtila i koji je danas, decenijama kasnije, odlučila podijeliti s javnošću. Ovaj događaj nije samo podsjećanje na rat, već i na ljudskost koja je, i u takvim trenucima, nalazila načina da zasija.
U njenom razredu, kako je ispričala, većina učenika bila je srpske nacionalnosti, dok su dvoje djece, među kojima i Amela, bili bošnjačkog porijekla. U tim ranim ratnim danima, kada su se odnosi među ljudima pogoršavali, njen učitelj, Vasilj Skipina iz Bileće, dobio je poziv da se mobilizira u vojsku. Rat je bio nemilosrdan, a mnogi su, u trenutku kada su stavljali uniformu, zaboravljali na svoju prethodnu ulogu, na svoje veze s ljudima različitih nacionalnosti, s kojima su do juče dijelili svakodnevni život. Ali ne i učitelj Vasilj.
Prije nego što je otišao na front, učitelj je uradio nešto što je ostavilo neizbrisiv trag na Ameli i njenom školskom kolegi. Izdvojio je nju i drugo bošnjačko dijete iz razreda te im uputio riječi koje su bile toliko značajne da su se Ameli urezale u sjećanje za cijeli život. Njegove riječi, iako u kontekstu rata, bile su znak empatije, brige i poštovanja prema njima. On ih nije tretirao kao “druge” ili “strance”, već kao svoju djecu, učenike kojima je bio posvećen.
Iako Amela nije precizno navela što im je tačno rekao, očigledno je da je u tim riječima bilo nešto što je prepoznala kao akt ljudskosti, kao nešto što joj je u tom trenutku pružilo osjećaj sigurnosti i zaštite, čak i u situaciji kada je sve oko nje ukazivalo na suprotno. To je bio trenutak koji je, usprkos općem haosu, pokazao da su pojedinci i dalje u stanju postupati s dobrotom i pažnjom prema onima koji su drugačiji.
Vasilj Skipina, učitelj iz Bileće, na taj način postao je simbol nečega mnogo većeg – podsjetnik da se čak i u najtežim trenucima mora zadržati osjećaj za pravednost, empatiju i ljudskost. Amela je ovaj događaj podijelila ne samo zbog lične važnosti, već i kako bi nas sve podsjetila na važnost onih trenutaka kada se čovjek suprotstavlja nemoralnim tendencijama vremena u kojem živi.
Njena priča nosi i dodatnu vrijednost jer postoji nada da će netko, ko prepoznaje učitelja Vasilja Skipinu, pomoći u ponovnom susretu njega i Amele. Takav susret ne bi bio samo emotivan i značajan za njih dvoje, već bi predstavljao i važnu simboliku – da veze izgrađene na poštovanju i razumijevanju mogu preživjeti i najteže okolnosti.
Ako netko zna Vasilja Skipinu ili ima informacije o njegovom trenutnom životu, bilo bi predivno da se javi i omogući ovu posebnu ponovnu povezanost. Takve priče nas podsjećaju da rat ne može uništiti sve, da u ljudima i dalje ostaju sjemena dobrote i solidarnosti koja će, kad-tad, proklijati.
