Ispovijest D. D. osvježava i podsjeća na vrijednosti koje su nažalost zapostavljene, a prijeko su potrebne za međusobno razumijevanje i suživot na Balkanu. Njen tekst, pun emocija i iskrene čežnje za zajedništvom, odjeknuo je među čitateljima i pokrenuo važne teme o poštovanju, suživotu i istinskim vrijednostima koje nadilaze nacionalne i vjerske razlike.
D. D. ističe da je odrasla u porodici gdje se učilo da „voli svoje, a poštuje tuđe,“ gdje se ljudi ocjenjuju po svojim djelima, a ne po pripadnosti vjeri ili naciji. Odgojena je kao pravoslavka, Srpkinja po nacionalnosti, Bosanka i Hercegovka po državljanstvu, i Jugoslovenka po duši, ali nadasve kao osoba koja želi dobro svim ljudima. Ovaj način razmišljanja, koji polazi iz iskrenih ljudskih osjećaja i razuma, ključan je za razumijevanje njene poruke. U njenom okruženju, prisutni su prijatelji svih vjera i nacionalnosti – kum Hrvat, najbolji prijatelj Bošnjak, drugarice Makedonka i Slovenka. Taj krug bliskih ljudi, kako ona kaže, oslikava suštinu međusobnog poštovanja koje nije uvjetovano pripadnošću.
D. D. snažno podsjeća na cijenu koju su mnogi platili tokom ratova devedesetih, na bol koju su proživjeli njeni prijatelji i porodica. Njen prijatelj, kojem je otac ubijen i još uvijek nije pronađen, s njom dijeli bol, kao i ona s njim zbog strica kojeg je izgubila. Bez obzira na te gubitke, prijateljstvo između njih dvoje ostalo je čvrsto, a njihova veza bratska. U njihovom društvu, slavi se svaki praznik – Božić, Bajram, 1. maj – i svi poštuju jedni druge i čuvaju prijateljstvo. Ova praksa pokazuje kako se zajedništvo, zasnovano na poštovanju i razumijevanju, može graditi i održavati uprkos razlikama.
S druge strane, ona snažno kritikuje vlast, koja, po njenom mišljenju, koristi nacionalne razlike kako bi održala kontrolu i prikrila vlastite interese. Kao i mnogi mladi na Balkanu, D. D. primjećuje manipulaciju koja se koristi za očuvanje moći, dok ljudi ostaju podijeljeni. Njena poruka upozorava kako vlast koristi mržnju i podjele među narodima kao sredstvo za ostvarivanje sopstvenih ciljeva. Umjesto da štiti nacionalni interes, vladajuća klasa, kako ona tvrdi, štiti svoje džepove, dok narod i dalje živi u siromaštvu i nezadovoljstvu.
Posebno je oštra prema ponašanju birača koji, bez obzira na očite korupcijske afere i zloupotrebe, biraju „svoje“, čak i kada su ti političari dokazani lopovi. Ona postavlja pitanje šta to ostavljamo mladima u nasljeđe, osim mržnje, podjela i nesigurne budućnosti? Njeno razočaranje ogleda se u pesimizmu kada govori o masovnom odlasku mladih s Balkana. Mladima je, kaže, muka od birokratije, korupcije i sivila svakodnevnog života. Odlazak mladih neće samo isprazniti zemlju, već će ostaviti prirodna bogatstva i kulturu bez nasljednika koji bi ih čuvali.
U svom tekstu, D. D. jasno poziva sve ljude Balkana da se ujedine i izbace korumpirane vlasti. Mržnja, zaključuje, mora ustupiti mjesto ljubavi i poštovanju ako želimo graditi bolju budućnost. Svi „dobri ljudi širom Balkana“ pozvani su da prepoznaju zajedničke vrijednosti i odupru se manipulacijama koje ih razdvajaju.
Ovaj tekst nije samo apel; on je vapaj za jedinstvom i mirom. D. D. nudi jednostavnu, ali snažnu poruku – ako oni koji su izgubili bližnje mogu pružiti ruku jedni drugima, svi ostali mogu i trebaju učiniti isto.
