Džoni Štulić, koji se smatra jednim od najznačajnijih rokenrol umjetnika s prostora bivše Jugoslavije, često je privlačio pažnju ne samo svojom muzikom, već i svojim filozofskim i kozmopolitskim pogledima na društvene razlike i međunacionalne odnose. Tijekom svoje karijere Štulić je bio prepoznat kao glazbeni pionir i mislilac, iznoseći stavove koji su nadmašivali samu glazbu. Njegov dubokoumni pristup otvorio je nova poglavlja u razumijevanju društvenih fenomena i međuljudskih odnosa, a i danas, decenijama kasnije, njegove izjave ostavljaju snažan utisak.
U jednom od poslednjih intervjua koji je dao dok je Jugoslavija još postojala kao zajednička država, Štulić je za Radio Beograd podijelio svoja razmišljanja o razlikama među narodima bivše Jugoslavije. U tom intervjuu, Džoni je istakao da razlike među narodima, kao i među različitim grupama i pojedincima, nisu nužno problem same po sebi, već nešto što može biti izvor bogatstva i inspiracije. „Naravno da postoje razlike,“ rekao je. „Razlika je među mužem i ženom, među susjednim selima, između bogatih i siromašnih, među različitim familijama… Sve su to razlike, ali da li na njih treba gledati kao na nešto loše ili kao na potencijal za bogatstvo različitosti? To je zapravo ključno pitanje.“
Ovaj stav, karakterističan za Štulića, istakao je njegovo gledište da su razlike među narodima bivše Jugoslavije prirodne i da ih treba prihvatiti, a ne demonizovati. Njegov pogled na različitosti bio je utemeljen na ideji da ljudi često prenaglašavaju te razlike umjesto da se fokusiraju na zajedničke vrednosti i interese. Na neki način, Štulić je anticipirao buduće probleme sa kojima će se region suočiti u godinama koje su uslijedile.
Štulić je takođe poznat po svojoj odluci da napusti prostor bivše Jugoslavije i nastavi svoj život u Holandiji, daleko od rodne Hrvatske i Srbije gde je bio obožavan. U godinama nakon raspada Jugoslavije, povremeno su kružile glasine o njegovom mogućem povratku na muzičku scenu Balkana. Ipak, Džoni je bio jasan u svojoj odluci – povratak nije bio opcija, a sviranje na prostorima koje on doživljava kao „okupirane“ nije bilo u skladu s njegovim uverenjima. Svjedočenja iz njegovog okruženja i njegove reči upućuju na to da se Štulić razočarao u političke i društvene tokove koji su pratili raspad Jugoslavije, a prema nekim izvorima, on je osećao da bi se njegov povratak protumačio kao podrška idejama koje on ne može prihvatiti.
Štulić je kroz svoju umetnost i javne izjave uspio da se pozicionira kao simbol intelektualnog otpora nacionalizmu i ratnim podjelama koje su se pojavile u regionu. Njegova muzika i tekstovi često su nosili poruke koje su pozivale na oslobađanje od granica i okova društvenih podela. Upravo zato, mnogi ga i danas smatraju velikim umetnikom koji je svojom muzikom ujedinio ljude i podstakao ih na razmišljanje.
Iako ga mnogi pamtimo kao jednog od najuticajnijih muzičara s ovih prostora, Štulić je, na svoj način, postao i simbol vremena u kojem je živio i radio. Njegov pogled na različitosti među ljudima i narodima odjekuje i danas, a njegov stav o povratku u bivšu Jugoslaviju ostavlja pomalo gorak osećaj. Mnogi njegovi obožavatelji žale što neko poput Džonija, sa svojom umetničkom snagom i ljudskom dubinom, dugo neće ponovo kročiti na scenu Balkana.
Džonijev opus, njegova filozofija i stavovi ostali su trajno urezani u kolektivno sećanje generacija. Njegova poruka o različitostima kao izvoru bogatstva, a ne sukoba, nastavlja da inspiriše one koji žele da pronađu mir i suživot u vremenu kada su tenzije i dalje prisutne.
