“Pozdrav svima koji prate ovu stranicu. Primijetio sam da mnogi od vas dijele dojmljiva iskustva, pa bih i ja želio podijeliti svoje. Zaposlen sam kao konobar u jednom kafiću u Tuzli, gdje svakodnevno komuniciram sa različitim ljudima. Ipak, neki susreti zaista ostaju u mom sjećanju, a nedavno sam imao jedan od takvih nezaboravnih trenutaka s gostima iz Srbije.” – započeo je Tuzlanski gost čiji je tekst veoma brzo obuzeo društvene mreže.
U kafić su mi ušli bračni par srednjih godina, a kasnije sam saznao da su iz Sremskih Karlovaca. Bilo mi je zanimljivo jer su od samog početka djelovali pozitivno i pristupačno. Naručili su dvije kafe i, kao što uvijek radim, uslužio sam ih s osmijehom. Dok su uživali u svojim kafama, započeli smo razgovor, sasvim spontano. Ispostavilo se da im je ovo prvi put u Tuzli. Primijetio sam da im je grad ostavio dobar utisak, a meni je bilo drago čuti da im se dopadaju naši ljudi, atmosfera i sve što Tuzla nudi.
Pričali su mi o mjestima koja su već obišli, a ja sam im iz svog iskustva preporučio još nekoliko znamenitosti i restorana koje bi mogli posjetiti. Razgovarajući, sve više sam sticao utisak da su to porodični ljudi, s toplim dušama, kojima je međusobno poštovanje i ljubaznost prirodno stanje. U njihovim riječima osjetio sam iskrenu zahvalnost, a na njihovim licima vidio osmijeh. Iako su rekli da im je ovo prvo iskustvo s Tuzlom, činilo se da već osjećaju toplinu ovog grada i njegovih stanovnika.
Razgovor se nastavio u duhu međusobnog razumijevanja i želje da upoznaju Bosnu. Rekli su mi kako vole dolaziti u našu zemlju jer su ovdje uvijek toplo primljeni i nikad nisu osjetili ni najmanju nelagodu zbog toga što su Srbi. Naprotiv, svugdje su naišli na gostoprimstvo. Zahvalio sam im na njihovim lijepim riječima i rekao da su u ime svih Bosanaca i Hercegovaca dobrodošli u svaki kutak Tuzle. Dodao sam da Tuzla, kao i čitava Bosna, voli svoje goste i da su ovdje svi uvijek rado primljeni. Na moje riječi su odgovorili sa sjetnim osmijehom, rekavši da im je zaista žao što nisu ranije posjetili Tuzlu, jer bi sigurno i ranije osjetili ovu gostoljubivost.
Dok smo tako pričali, meni je cijeli taj susret donio neki osjećaj ponosa. Koliko god radim ovaj posao, a radim ga već godinama, svaki put se nanovo iznenadim kad upoznam ljude koji imaju tako pozitivno mišljenje o Bosni, i koji s poštovanjem i radošću govore o našoj zemlji. Vidjelo se da su puni poštovanja i da iskreno žele upoznati našu kulturu, što je na mene ostavilo utisak.
Kada su krenuli, srdačno su se pozdravili, zahvalili na usluzi i rekli da im je bilo jako prijatno. Mahnuli su mi i izašli, a zatim sam prišao stolu da pokupim čaše i naplatu. Ostao sam iznenađen kad sam vidio da su za dvije kafe ostavili mnogo više novca nego što su trebali. Pored novca, na stolu je stajala i poruka, koju su uredno napisali na parčetu papira i ostavili da je vidim.
Na papiru je stajalo: “Dragi momče, hvala ti na gostoprimstvu. Mnogo lepo smo se osećali. Tuzla je jako lep i gostoljubiv grad. Pozdrav iz Sremskih Karlovaca.” Ova poruka nije bila samo nekoliko redaka teksta, već iskaz zahvalnosti i znak poštovanja prema meni, našem kafiću, Tuzli i cijeloj Bosni. Moram priznati da me ovaj gest duboko dirnuo.
Na kraju radnog dana, kad sam s kolegama pričao o ovom događaju, svi smo se složili da su ovakvi susreti ono što ovaj posao čini vrijednim. Nije stvar u napojnici, nego u onome što ona znači. Taj osjećaj poštovanja koji su oni prema meni pokazali ostavio mi je osmijeh na licu. Jer kada te neko iskreno pohvali, ne kao konobara, već kao čovjeka, osjećaš se zaista ispunjeno.
Možda ovo i nije priča s velikim preokretom, ali meni, običnom konobaru iz Tuzle, ovaj mali susret predstavlja nešto posebno. Na ovaj način, svaki put kad sretnem nekog novog gosta, u meni se rađa nada da će nam svi ljudi, bez obzira na granice, dolaziti s dobrim namjerama.
