Sulejman, koga prijatelji od milja zovu Suljo, poznat je po dugogodišnjim raspravama o društveno-političkim pitanjima. Njegova perspektiva često reflektuje predrasude prema Hrvatima i Srbima. Iako se, zbog posla u trgovini, povremeno susreće s kupcima različitih nacionalnosti, izbjegava dublje kontakte s njima. Za njega su Srbi i Hrvati “oni drugi,” ponekad koristeći i izraze kao što su “četnici” i “ustaše”.
Jednom prilikom, Suljin prijatelj pokušao mu je prenijeti drugačiju perspektivu. Otpočeli su razgovor o Bosni, iseljavanju mladih i narastajućem nacionalizmu, pri čemu je Suljo za te probleme optužio Srbe i Hrvate, nazivajući ih nacionalistima. Njegov prijatelj mu je, pak, skrenuo pažnju da se i sam često ponaša kao nacionalista kada negativno generalizuje o drugim narodima, i da bi možda bilo konstruktivnije sagledati stanje kao zajedničku odgovornost svih građana Bosne i Hercegovine. „Kada bi svako u Bosni preuzeo dio odgovornosti, umjesto da uvijek svaljuje krivicu na druge, možda bismo svi bili bliže pravdi i razumijevanju,“ zaključio je prijatelj.
Sulejman, međutim, nije odustajao. Pomalo podrugljivo, upitao je svog sagovornika: “Znaš li ti kakvi su i šta su nama Srbi i Hrvati?” Prijatelj je, smireno, pokušao objasniti da, htjeli to priznati ili ne, Srbi i Hrvati su najbliži susjedi Bošnjacima – geografski, kulturno, i istorijski. „Imamo dvije opcije,“ rekao je, „možemo biti stalno u sukobu ili možemo naći način za saradnju i međusobno poštovanje.“ Naveo je da, iako postoje oni koji mrze, mnogo je više dobrih ljudi među svim narodima. Sulji je poručio da bi možda promijenio stavove kad bi proveo više vremena u susjednim zemljama i upoznao ljude iz različitih sredina.
Prijatelj je Sulji iznio svoja iskustva iz putovanja po regionu. Pomenuo je Novosađane kao ljude koji su opušteni, srdačni, često oslobođeni predrasuda, i naveo primjer Beograđana, koji bi rado pomogli da se posjetilac snađe u njihovom velikom gradu. U Šumadiji, smatra, ljudi bi ga ugostili sa svim počastima, ponudili mu domaću rakiju i prenoćište, ako bi mu trebalo. Što se Hrvatske tiče, rekao je da se mnogi Bosanci redovno odmaraju na hrvatskom primorju i da su rijetko kad imali neprijatna iskustva. „U Zagrebu bi svojim bosanskim humorom svakog Hrvata nasmijao,“ zaključio je, dodajući da su se i sami uvjerili kako Slavonci vole i poštuju Bosance.
Nakon što je ispričao svoje doživljaje, njegov prijatelj je istakao kako mržnja i nacionalističke predrasude samo podstiču daljnje podjele. „Ako želimo stvoriti bolji svijet,“ rekao je, „trebamo poštovati ljude kao ljude, bez obzira na nacionalnost. Samo tako možemo ostaviti bolji primjer budućim generacijama.“
Sulejman, iako skeptičan, shvatio je da postoji drugačiji način gledanja na stvari. Prijatelj mu je zaključio porukom: „Život je prekratak za mržnju; pred nama je izbor – da pokažemo da smo ljudi. Na kraju, svi ćemo stati pred Uzvišenog i odgovarati za svoje postupke. Šta ćemo tada reći?“
