Ljubav prema Stevanu pokazala je Božicu kao izuzetno hrabru osobu, koja je bila spremna zanemariti društvene norme u korist svoje sreće. Početak zajedničkog života nije bio jednostavan, posebno u turbulentnim vremenima devedesetih, kad su mnoga prijateljstva i veze među ljudima različitih nacionalnosti bila pod sumnjom. Ipak, Božica i Stevan su krenuli zajedno u Sisak 1993. godine, započinjući zajednički život uprkos svemu što su prolazili. Za Božicu, dodatna snaga njihove veze bila je Stevanova nesebična ljubav prema njenom sinu iz prvog braka, Dubravku, kojeg je prihvatio kao vlastitog sina. Božica kaže da je Stevan svojim postupcima pokazao dobrotu koja se ne može mjeriti ili platiti, a to ju je dodatno učvrstilo u uvjerenju da je donijela pravu odluku.
Nažalost, sreća u njihovom životu nije trajala zauvijek. Stevan je prije devet godina pretrpio moždani udar koji mu je oduzeo sposobnost kretanja i govora, što ga je prikovalo za krevet. Od tada, Božica se neumorno brine o njemu, pružajući mu svu potrebnu pažnju i njegu, usprkos vlastitim zdravstvenim problemima. S minimalnom penzijom od 1,500 kuna i dodatkom od 400 kuna za Stevanovu njegu, jedva preživljavaju. Njihovi susjedi, posebno Miloš Branković, često pomažu Božici u svakodnevnim izazovima, posebno kada kiša ili snijeg onemogućavaju prilaz njihovoj kući.
Priča Božice i Stevana pokazuje kako ljubav i posvećenost mogu nadvladati prepreke koje bi mnoge druge ljude obeshrabrile. Oni su dokazali da je ljubav jača od svih predrasuda i osuda, jer su opstali zajedno uprkos teškim životnim okolnostima. Nažalost, Stevan, koji je u mladosti radio kao bravar u sisačkoj Željezari, često se prisjeća vremena kada je Željezara bila ponos radničke klase, sa stotinama radnika i duhom zajedništva. Danas, s tugom u srcu, gleda na propast nekadašnjeg industrijskog giganta, svjestan da su to bila vremena zajedništva koja su se teško mogla očuvati u današnjem svijetu.
Na primjeru Božice i Stevana, možemo vidjeti i pad trenda mješovitih brakova. Prije 1990. godine, svaki sedmi brak u bivšoj Jugoslaviji bio je mješovit, dok je u Hrvatskoj taj postotak dosezao čak 19 posto. Danas je taj udio pao na 7 posto, što govori o promjenama u društvenim normama i percepcijama koje su uslijedile nakon devedesetih. U društvima koja još uvijek njeguju predrasude prema nacionalnoj i etničkoj pripadnosti, Božica i Stevan predstavljaju rijedak primjer ljubavi i solidarnosti koja se uspješno odupire društvenim normama i očekivanjima.
Na kraju, priča Božice i Stevana nas podsjeća da prava ljubav ne poznaje granice i ne postavlja uvjete. Bez obzira na teške okolnosti u kojima su se našli, oni su ostali vjerni jedno drugom, pokazujući da istinska ljubav može prevazići sve prepreke, pa i one najteže. Njihov zajednički život na kraju sela Bijele Vode, daleko od urbane vreve i osuda, postao je svjetionik ljubavi koja se ne mjeri materijalnim stvarima, već srcem, razumijevanjem i nesebičnom podrškom koju jedno drugo pružaju, čak i u najtežim trenucima.
