Priča o Dušanki Vujasić, rođenoj Beograđanki koja je tokom rata u Bosni i Hercegovini ostala u Goraždu kako bi pomagala ranjenima, jedna je od onih koje svjedoče o nesebičnoj hrabrosti i humanosti koje traju i u najtežim trenucima. Dok su se mnogi trudili da napuste ratno područje i potraže spas u sigurnijim krajevima, Dušanka je odlučila da ostane, odbivši priliku da napusti Goražde 1992. godine. Ta odluka postala je simbol njene predanosti liječničkom pozivu i iskrene brige za ljude bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeru.
Goražde je tokom rata bilo jedno od najteže pogođenih područja u Bosni i Hercegovini. Mnogobrojni civili trpjeli su posljedice konstantnog bombardovanja, a bolnice su bile preplavljene ranjenicima. Kroz goraždansku bolnicu je tokom rata prošlo oko 4.500 ranjenih, dok je samo u prvoj godini primljeno njih 1.700. Iako potpuno nespremni za ratne uvjete, medicinsko osoblje se borilo da pruži pomoć svima kojima je trebala. U takvim uslovima, ljudi poput dr Dušanke Vujasić postali su temelj zajednice, donoseći olakšanje i nadu onima koji su preživljavali svakodnevne užase rata.
Dušanka i njen suprug Zvonko, inžinjer po struci, preselili su se u Goražde nekoliko godina prije rata, gdje su se oboje zaposlili. Tu su zasnovali porodicu, dobili sina Slobodana, i izgradili dom. Iako je često govorila kako bi voljela da preživi rat i vrati se u rodni Beograd, dr Dušanka je ostala dosljedna svojoj odluci da ostane u Goraždu, svjesna da su njene medicinske vještine prijeko potrebne. Njena predanost nije bila samo profesionalna obaveza, već istinska ljudska misija.
Tragično, njen život je ugašen 27. aprila 1993. godine. Granata ispaljena iz pravca Foče pogodila je mjesto na kojem je dr Dušanka radila, usmrtivši je dok je bila u šestom mjesecu trudnoće. Kolege su se borile da joj spasu život, ali su, nažalost, i ona i njena nerođena beba podlegli povredama. Ovaj nemilosrdni gubitak teško je pogodio cijelu zajednicu, koja ju je doživljavala kao hrabru liječnicu i nevjerovatno dobrog čovjeka. Sahranjena je na pravoslavnom groblju u Goraždu, a njena priča ostala je duboko uklesana u pamćenje onih koji su je poznavali.
Priča o dr Dušanki Vujasić podsjeća nas na žrtve rata koje ne pripadaju samo vojnim ili političkim okvirima, već i onima koji su živjeli svoje živote u službi drugih, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili bilo koju drugu razliku. Ona je, prije svega, bila simbol suživota, dobrote i suosjećanja u vremenima kada su takve osobine bile rijetke i teško ih je bilo pronaći. Njena hrabrost i posvećenost služe kao podsjetnik da i u najmračnijim vremenima postoji svjetlost koju donose ljudi s velikim srcem.
Dušankina priča je opomena i poziv na mir. Njena smrt je opominjući znak za sve nas – da se tragedije rata ne bi trebale nikada ponoviti. Njena ljubav prema ljudima i spremnost da se žrtvuje ostaju neizbrisiv trag u historiji Goražda, ali i važna lekcija za sve generacije koje dolaze. “Da se ne zaboravi i nikad ne ponovi” postaje najprikladniji epitaf za ovu hrabru ženu, čije je srce kucalo za ljude kojima je pomagala i kojima je, i nakon smrti, ostala svijetla uspomena na ljudsku dobrotu.
