Priča koju donosi ovaj svjedok, kćerka Dženite i Slobodana, govori o vezi koja je otpočela i opstala u vremenu kada su društvene tenzije i ratna dešavanja značajno uticala na ljudske živote i međusobne odnose. Dženita i Slobodan su se vjenčali 1990. godine, upravo uoči rata koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju i sa sobom donio nezamisliv bol i podjele među ljudima. Uprkos različitim nacionalnim i vjerskim pripadnostima, njihova ljubav pokazala je snagu u svijetu punom predrasuda i konflikata. Njihova priča je podsjetnik na tolerantnost i uzajamno razumijevanje, vrijednosti koje su u tom periodu i dalje bile prisutne u srcima mnogih ljudi širom Balkana.
Dženita, rodom Tuzlanka i muslimanka, te Slobodan iz Prnjavora, pravoslavac, odlučili su svoju ljubav krunisati brakom. Majka, uprkos svojoj muslimanskoj vjeri, predložila je i pravoslavno vjenčanje, što je vidjela kao čin poštovanja prema tradiciji koja je ovdje postojala vijekovima: da dijete naslijedi očevu vjeru, prezime i imovinu. No, Slobodan se tome usprotivio, u čemu se očituje dubina njegovih principa i poštovanje prema identitetu svoje supruge. Uvijek je isticao kako vjeruje da religija treba da ostane osobni izbor, nevezan za obaveze prema supružnicima. „Bog te je stvorio kao Dženitu, muslimanku, i ko sam ja da ti zbog mene mijenjaš svoj identitet?“ – govorio je, naglašavajući koliko je poštovao njenu suštinu. Na taj način pokazao je duboko razumijevanje i poštovanje prema njenom identitetu, čuvajući ga kao nešto dragocjeno i jedinstveno.
Za Slobodana, ljubav i poštovanje nisu se temeljili na nametanju vjere, imena ili običaja. Njegov stav da nije tražio „Srpkinju“ već ženu koja ga iskreno voli, bez obzira na porijeklo i vjeru, odražava suštinsku ljubav lišenu predrasuda. „Da sam htio isključivo Srpkinju, tražio bih isključivo Draganu, Milenu, Danicu… a ne prvu ženu koja će iskreno da me zavoli, pa koja god ona bila“, govorio je. Time je jasno pokazao da, za njega, nacionalnost i religija nisu osnov za pravu ljubav, što i danas predstavlja rijedak i dragocjen primjer ljudske širine i mudrosti.
Njihova ljubav nije bila oslobođena izazova. Ratne godine donijele su mnoga iskušenja i pokušaje drugih da podriju njihovu vezu, uz česta prozivanja i sa majčine i sa očeve strane. Uprkos tome, Dženita i Slobodan pokazali su iznimnu snagu karaktera i postojanost, ne dopuštajući da ih vanjski pritisci poljuljaju. Njihovi bliski odnosi, temeljeni na razumijevanju i poštovanju, omogućili su im da prebrode sve prepreke i suoče se s osudama koje su često bile prisutne tokom i nakon rata.
Kroz sve te godine, njihova djeca su svjedočila primjeru pravog zajedništva u kojem nacionalnost i vjerska pripadnost nikada nisu bile uzrok sukoba ili nesporazuma. Njihov dom je ostao utočište ljubavi, tolerancije i razumijevanja, dok su njih dvoje ostali posvećeni jedno drugom i svojoj porodici. Priča ove porodice predstavlja autentičan primjer multietničkog braka i neprolazne ljubavi, koja ostaje jednako snažna i postojana kao prvog dana.
U svijetu u kojem su razlike često uzrok podjela, ljubav između Dženite i Slobodana podsjeća nas na važnost razumijevanja, poštovanja i spremnosti da prihvatimo jedno drugo onakvima kakvi jesmo. Njihova priča, ispričana kroz riječi njihove kćerke, donosi važnu lekciju o tome da prava ljubav ne poznaje granice ni razlike. To je poruka koju bismo svi trebali nositi u srcu i prenositi generacijama koje dolaze – da ljubav, poštovanje i razumijevanje uvijek mogu biti jači od bilo kakvih predrasuda ili podjela.
