Efendija Čajlaković podijelio je priču iz mostarske bolnice koja na poseban način oslikava međuljudsku toleranciju i poštovanje u teškim vremenima, prije rata. Priča govori o direktorima bolnica, običnim ljudima i svakodnevnim interakcijama koje su, kako on kaže, bile daleko više od formalnosti – bile su iskrene i vođene pravim duhom zajedništva i razumijevanja. Taj predratni direktor mostarske bolnice bio je Srbin, ali je poštovao sve pacijente i kolege, bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnost. Efendija naglašava kako su takvi primjeri, iako jednostavni, bili svjetionici suživota u Mostaru i Bosni i Hercegovini.
Jedan od pacijenata u toj bolnici bio je muslimanski vjernik, koji je, iako bolestan, redovno klanjao. Bolnički prostori često su ograničeni, naročito kada je riječ o privatnosti i miru, što može otežati obavljanje molitvi i vjerskih obreda. No, ovaj čovjek nije tražio posebne uvjete niti pogodnosti. Tiho i dostojanstveno, svaki put bi odabrao skromno mjesto u bolničkom hodniku, iza velike vaze s cvijećem, i tu bi obavljao molitvu. Njegovo ponašanje privuklo je pažnju direktora bolnice koji ga je jedne prilike ugledao dok je klanjao. Umjesto da ga prekine ili mu prigovori, direktor je mirno sačekao da završi molitvu, pokazujući poštovanje prema njegovom vjerskom činu.
Kada je pacijent završio, direktor mu je prišao i obratio mu se prijateljski i iskreno, želeći razgovarati o njegovoj potrebi za molitvom i kako mu bolnica može izaći u susret. Prvo pitanje koje je postavio nije bilo vezano za organizacione aspekte bolnice, već je bilo direktno, ali ljubazno – “Mogu li vam kako pomoći?” U tom trenutku, direktor je pokazao koliko cijeni i razumije vjerske obaveze pacijenta, pa čak i onda kada se te obaveze obavljaju u specifičnim, bolničkim uvjetima.
Pacijent je bio iznenađen direktorovom pažnjom, ali mu je iskreno odgovorio da se ne želi nametati i da će se truditi da obavlja molitvu što tiše, kako ne bi smetao drugim pacijentima. Direktor ga je tada iznenadio još jednom rečenicom, kazavši mu: “Vidim da je za vas važno da imate mir tokom molitve. Ako vam treba bolje mjesto, slobodno mi recite, naći ćemo neko prikladno mjesto u bolnici.” Ova jednostavna rečenica duboko je dirnula pacijenta, jer je prepoznao iskrenu želju direktora da mu pomogne i omogući dostojanstveno ispunjenje njegove vjerske dužnosti.
Efendija Čajlaković je ovu priču prenio kao primjer istinske ljudske bliskosti, poštovanja i razumijevanja među ljudima različitih vjera i nacionalnosti. Ističe kako je taj predratni Mostar imao mnogo sličnih primjera, koji su činili svakodnevni život ugodnijim i toplijim, čak i u ustanovama poput bolnica. Njegov zaključak bio je jednostavan, ali duboko značajan: “Da je bilo više ovakvih postupaka, možda bismo izbjegli mnoga stradanja koja su se kasnije dogodila.”
Ova priča o mostarskoj bolnici nije samo priča o jednoj ustanovi; to je priča o cijelom jednom načinu života koji je vrijedilo njegovati i očuvati. Direktorova gesta u bolnici pokazala je da se pravi suživot ne sastoji samo u toleranciji, već i u prihvatanju drugog kao ravnopravnog i poštovanju svih aspekata njegove ličnosti, uključujući vjersku pripadnost i praksu. Pacijent je osjećao zahvalnost, ali i ponos što je njegov čin naišao na ovako srdačan i dostojanstven odgovor.
