U nastavku vam prenosimo nevjerovatnu priču o Hasibu Salkanoviću i Risti Stankoviću, ratnim vojnim invalidima koj su tokom rata u Bosni i Hercegovini bili na suprotnim stranama, međutim, desilo se nešto što je rastopilo mnoga srca i postalo vrijedno prepričavanja. Hasib je bio pripadnik Armije Republike BiH, a Risto pripadnik Vojske republike Srpske, ne samo da su obojica preživjeli te ratne strahote, već su poslije okončenja rata uspostavili prijateljski odnos što je još tada bilo veoma rijetko i inspirativno.
Hasib Salkanović, stopostotni ratni vojni invalid prve kategorije, već 23 godine koristi invalidska kolica. Iako je fizički ograničen, on pruža pomoć Risti Stankoviću, koji je također ratni vojni invalid, ali druge kategorije. Njih dvojica se poznaju više od 35 godina, a nakon što je kuća Riste Stankovića u selu Gornja Lohinja kod Gračanice urušena, Hasib mu je ponudio svoju vikendicu kao privremeno sklonište.
Risto, suočen s gubitkom kuće, odbio je ponude lokalne vlasti za smještaj u kolektivnim centrima. Umjesto toga, prihvatio je ponudu svog dugogodišnjeg poznanika Hasiba, koji mu je velikodušno ustupio svoju vikendicu. Iako Hasib fizički ne može pomoći u obnovi kuće zbog svoje invalidnosti, on redovno donosi hranu i pruža emocionalnu podršku, pomažući Risti u svakodnevnim izazovima.
Risto, iako srpske nacionalnosti, ima dubok osjećaj zahvalnosti prema Hasibu. Na pitanje o njihovom odnosu, ističe kako su se njih dvojica uvijek međusobno pomagali. Iako su u ratu bili na različitim stranama, to za njih nije razlog za neprijateljstvo. Upravo suprotno, ovaj čin solidarnosti pokazuje kako su ratne rane među onima koji su direktno učestvovali u sukobu manje izražene nego među mlađim generacijama, koje često preuzimaju netrpeljivost kroz medije, obrazovanje i politiku.
Hasib ističe da je problem veći u novim generacijama, koje su odrasle nakon rata. On krivi medije, obrazovni sistem i političare za širenje netrpeljivosti i mržnje među mladima. Prema njemu, oni koji su prošli kroz rat shvatili su koliko je važno živjeti zajedno i pomagati jedni drugima. Njegove riječi odražavaju tužnu stvarnost da je politika u Bosni i Hercegovini često usmjerena na podizanje nacionalnih tenzija, što se posebno vidi tokom predizbornih kampanja.
Risto je naglasio koliko mu je Hasibova pomoć bila dragocjena. Iako nisu bili školskim drugovima, odnos koji su razvili temelji se na međusobnom poštovanju i solidarnosti. Hasib mu je već ranije pomagao s poslovima kao što je prevoz sijena, i sada, kada se Risto suočava s najtežim izazovima, Hasib mu pruža utočište i podršku.
Selo Gornja Lohinja, gdje je Risto živio, nekada je bilo naseljeno isključivo Srbima, ali nakon rata situacija se promijenila. Tek nekolicina povratnika živi u selu, dok su mnogi prodali svoje kuće, a na njihovo mjesto došli su Bošnjaci iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Uprkos ovim promjenama, Risto nema nikakvih problema sa svojim bošnjačkim susjedima. Kada mu se kuća urušila, njegovi bošnjački susjedi, iako su tog dana sahranjivali majku, prekinuli su dženazu i došli da vide je li Risto dobro. Ovaj gest pokazuje koliko su međuljudski odnosi važni i koliko je važno zadržati komšijske veze, čak i u najtežim trenucima.
Risto nije jedini povratnik koji je privremeno boravio u Hasibovoj vikendici. Njegov rođak, Milan Đurić, također je nekoliko mjeseci tu boravio dok nije uspio izgraditi svoju kuću. Hasibova vikendica postala je simbol pomoći i solidarnosti, mjesto gdje povratnici mogu naći utočište dok ne stanu na svoje noge.
Priča o Hasibu i Risti, ali i o njihovim susjedima, ukazuje na duboku podjelu između svakodnevnog života običnih ljudi i političke stvarnosti u Bosni i Hercegovini. Dok se političari bogate na račun nacionalnih tenzija i siromašnog stanovništva, obični ljudi, poput Hasiba i Riste, pokazuju kako zajedništvo i međusobna pomoć mogu prevladati ratne podjele. Njihova priča je svijetli primjer kako ljudi iz različitih etničkih grupa mogu zajedno graditi bolju budućnost, uprkos teškoj prošlosti.
Ova priča, na kraju, nosi poruku nade i pomirenja. Ratne podjele, iako duboke, nisu nepremostive. Ljudi poput Hasiba i Riste pokazuju kako, unatoč svemu, postoji mogućnost za obnovu međuljudskih odnosa, za izgradnju mostova povjerenja i solidarnosti.
