Nenad Ilić je podijelio svoje nevjerovatno iskustvo iz posjete džamiji u Tunisu u Viber grupi koju vodi jedna fejsbuk stranica. Njegova priča ostavila je snažan dojam na sve koji su je pročitali jer svjedoči o toleranciji, poštovanju i razumijevanju među ljudima različitih vjera. Nenad, koji se izjašnjava kao pravoslavac, želio je posjetiti džamiju i iz prve ruke vidjeti kako izgleda to mjesto molitve, iako mu je njegova agencija sugerisala da skine krst i brojanicu koje je nosio, iz straha da bi mogao izazvati neugodnosti.
Međutim, Nenad je odlučno odbio taj prijedlog. Njegov stav bio je jasan: ne želi skrivati svoju vjeru niti simbole koji ga identifikuju, čak ni u drugoj zemlji ili religijskom kontekstu. “Rekao sam NE NE ZELIM,” prisjeća se Nenad, i krenuo je na svoje putovanje. Kad je stigao pred džamiju, Nenad je bio srdačno dočekan, a ispred njega je bio postavljen crveni tepih, što ga je ostavilo u čudu. Taj čin gostoprimstva i poštovanja prema njemu kao posjetiocu pokazao je koliko su otvoreni i ljubazni ljudi u džamiji bili prema njemu, uprkos njegovim prethodnim sumnjama.
Prvi kontakt sa njegovim domaćinima bio je posebno značajan. Kada su ga njegovi prijatelji pitali da li namjerava skinuti krst prije nego što uđe u džamiju, Nenad je ponovno došao u dilemu. Ipak, odgovor koji je dobio bio je neočekivan i veoma dirljiv: “Šta? To je tvoja vjera i trebaš se ponositi time.” Ovo ga je zapanjilo jer je očekivao da će biti zamoljen da sakrije svoje religijske simbole, ali umjesto toga, dobio je podršku i ohrabrenje da se ponosi svojom vjerom, bez obzira na to što se nalazio u islamskoj bogomolji.
Nenad je primijetio da su svi ostali turisti oko njega skinuli svoje krstove prije nego što su ušli u džamiju, dok je on bio jedini koji je zadržao svoj. Iako je to možda moglo izazvati nelagodu ili zabrinutost kod njega, doživio je potpuno suprotno iskustvo. Osjetio je duboki mir i spokoj kada je ušao u džamiju, a to iskustvo ga je dodatno uvjerilo u univerzalnost vjere i važnost međusobnog poštovanja. “Nije važno koje si vjere, već da li vjeruješ u vjeru,” kaže Nenad, prenoseći svoju duboku poruku da religijska pripadnost ne bi trebala biti prepreka za ljubav i razumijevanje među ljudima.
Njegovo poštovanje prema domaćinima išlo je i dalje. Kada su se muslimani molili na ulici, Nenad je iz poštovanja također stao s njima, pokazujući svoju solidarnost i razumijevanje za njihove vjerske običaje. Izuvanje cipela na ulazu u džamiju, gest koji se često praktikuje u islamskim bogomoljama kao čin čistoće i poštovanja, također je prihvatio s lakoćom, svjestan važnosti prilagođavanja kada je u gostima. Kada je ušao u džamiju, iz dubine svog srca pomolio se Allahu, moleći ga da čuva sve ljude s kojima je bio tog dana, pokazujući da ljubav i poštovanje prema drugim vjerama ne umanjuje našu privrženost vlastitoj.
Nenad je bio duboko dirnut iskustvom i povezanosti koju je osjetio s ljudima koji su ga dočekali. Njihova reakcija, suze i molbe da ostane s njima još duže, ostavile su dubok trag u njegovom srcu. Ovaj događaj je za njega postao neprocjenjiva uspomena koju će zauvijek čuvati. Kao što je sam rekao, “volim svoje, volim i tuđe”, što predstavlja savršeni zaključak njegove priče o toleranciji, poštovanju i ljubavi prema svim ljudima, bez obzira na vjeru.
Nenadova ispovijest podsjeća nas da vjera nije samo stvar simbola koje nosimo, već duboko uvjerenje u zajedničke ljudske vrijednosti, poput poštovanja, mira i ljubavi. Ovo iskustvo iz Tunisa pokazuje kako prava vjera u ljude može prevazići sve razlike i povezati nas na način koji transcendentira religijske granice.
