Juna 1992. godine, usred nesretnog rata u Bosni i Hercegovini, dogodio se jedan susret koji mi je ostao duboko urezan u pamćenje. Bio je to težak period, prepun neizvjesnosti i straha, kada su obični ljudi bili prisiljeni donositi odluke koje su često prelazile granice njihovih mogućnosti. Tih ratnih dana, našao sam se u Bosanskom Grahovu, obučen u SMB uniformu sa šlemom na glavi, vojnim zadatkom u rukama i brigama koje su se protezale daleko izvan trenutne situacije.
Dok sam stajao na jednom od vojnih punktova, prišla su mi dva mladića. Bili su golobradi, s nevinim izrazima lica koji su odavali njihov mladalački nemir, ali i neiskustvo. Pristupili su mi i upitali kuda se ide za Veliku Kladušu. Bio je to jednostavan, ali očigledno pogrešan upit s obzirom na to gdje su se nalazili. Pozvao sam ih na stranu i pitao ih znaju li gdje su uopće. S obzirom na njihov odgovor, brzo sam shvatio da nisu imali pojma o mjestu u kojem su se zatekli. Ispričali su mi svoju priču – bili su dio grupe vojnika nesrpske nacionalnosti koji su ranije bili dio JNA, ali su otpušteni. Danima su putovali, čak su na svom putu preplivali rijeku, iscrpljeni do krajnjih granica. Glad im je bila očigledna, izbijala je iz svake njihove geste.
Ono što je posebno upečatljivo bilo jeste kako su se našli u Grahovu. Vidjeli su autobus na kojem je pisalo “Sarajevo – Grahovo” i ušli u njega, vjerujući da ide prema Grahovu kod Velike Kladuše, mjestu koje su znali i prema kojem su se kretali. Međutim, taj autobus ih je doveo u sasvim drugo Grahovo, Bosansko Grahovo, što ih je ostavilo potpuno izgubljenima. S obzirom na to da sam živio deset godina u Velikoj Kladuši, dobro sam poznavao taj teren i shvatio njihovu zabunu.
Ponudio sam im pomoć. Išao sam prema Drvaru i odlučio ih povesti sa sobom. Pola puta smo pješačili, dok smo drugi dio puta nastavili vojnim kamionom do mog stana. Bio je to kratak predah za njih, a kada smo stigli, pripremio sam im obrok. Znam da većina ljudi iz tog kraja ne jede svinjetinu, ali su u svojoj iscrpljenosti morali prekršiti ta pravila. Pojeli su grah sa slaninom, ne krijući koliko su gladni. Tokom večere, rekli su mi da dolaze iz sela Podzvizd kod Velike Kladuše.
Napunio sam im torbu konzervama i hljebom te ih odvezao do Bosanskog Petrovca. Tamo sam im pokazao put prema Bihaću, savjetujući ih da se sklone čim vide neki automobil. Na kraju, oprostili smo se. Jedino što sam im rekao bilo je: “Recite tamo da vam je pomogao nastavnik Dragan, jer me tamo svi znaju.” Nažalost, dalje nisam mogao ići jer sam ostao bez goriva, a tada je litra benzina koštala nevjerojatnih 13 maraka.
Danas, više od svega, žalim što nisam zapisao njihova imena. Možda bih ih sada mogao potražiti. Volio bih da ih ponovo sretnem, možda da popijemo kavu i prisjetimo se tog trenutka. Ako iko zna bilo šta o ovom događaju, molio bih da me obavijesti. Ovaj susret ostao mi je u sjećanju kao podsjetnik na važnost čovječnosti, čak i u najtežim trenucima. Uvijek sam se trudio da pratim riječi patrijarha Pavla: “U svakoj prilici, budimo ljudi.”
Hvala svima.
