Oproštajno pismo jedne Beograđanke, koja je odlučila napustiti Srbiju u potrazi za boljim životom, odražava osjećaj razočaranja, tuge i istovremeno radost zbog novog početka. Njeno pismo objavljeno na Fejsbuku izraz je frustracije zbog neispunjenih očekivanja i nepravdi koje je, prema njenom iskustvu, doživjela tokom života u Srbiji. U njemu se nalazi popis svega što je frustrira u zemlji, ali i onoga što će joj nedostajati, poput porodice i nekih aspekata svakodnevnog života.
Pismo počinje emotivnim “Zbogom, Srbijo”, kao simboličnim rastankom s domovinom koja nije ispunila svoj potencijal. Autorica ističe da Srbija, uprkos svom potencijalu, nije uspjela postati ono što bi mogla biti. U njenim riječima osjeća se razočaranje zbog političke situacije, sporog napretka i svakodnevnih problema s kojima se građani suočavaju. Pritom, ona spominje alergiju na ambroziju, problematičnu infrastrukturu, pretrpane puteve, manjak parkinga i gužve u gradu, dajući slikovit prikaz izazova sa kojima se građani suočavaju.
Ono što posebno boli u njenom oproštajnom pismu jeste gubitak socijalne sigurnosti i osjećaja pravde. Zdravstveni i penzioni sistem, prema njenim riječima, nisu u stanju pružiti potrebnu podršku građanima koji su čitav život uplaćivali doprinose. Ona ističe kako se nikada nije uspjela probiti kroz birokratsku mašineriju zdravstva i socijalnih službi, čak ni kao majka koja je izgubila posao nakon porodiljskog odsustva. Ovo je snažan simbol nepravde prema ženama i roditeljima, što dodatno potkrepljuje njen osjećaj gorčine.
Također, kritikuje loš odnos državnih službenika prema građanima, spominjući prodavce i birokrate koji pokazuju nezainteresovanost i nemar prema korisnicima usluga. Njeno pismo predstavlja kritiku sistema u kojem su ljudi prisiljeni plaćati dodatne takse i prolaziti kroz beskrajne administrativne procedure za osnovne stvari. U tom kontekstu, autorica s entuzijazmom pozdravlja efikasniji i transparentniji sistem u zemlji u koju odlazi, gdje se administrativni poslovi mogu obaviti putem e-maila, bez dodatnih opterećenja.
Kroz ironiju i humor, ona se obraća i nekim od specifičnih karakteristika srpskog društva. U tom smislu, spominje “reket” – odnose među ljudima koje karakterišu podmićivanje i nepravda, kao i neprofesionalnost u mnogim sferama društvenog života. Također, ukazuje na prisustvo seksizma i patrijarhata, koji, prema njenim riječima, još uvijek dominiraju u društvu. No, uprkos svim tim kritičkim zapažanjima, autorica ponekad ton svog pisma prilagođava humorističnom tonu, poput spomena na dolazak poznatih trgovinskih lanaca poput Ikee i Lidla, koje je dugo čekala, ali sada ih napušta s nekom vrstom olakšanja.
Njen oproštaj sa Srbijom nije samo popis negativnih aspekata života u zemlji. Postoji i dio pisma koji odražava zahvalnost za sve one ljude koji su joj bili podrška tokom života, uključujući njene roditelje, koji su bili “najveći oslonac”. Pismo odaje priznanje pametnim i talentovanim ljudima koji, nažalost, nisu imali priliku da se dokažu zbog lošeg sistema i nepotizma.
Na kraju pisma, autorica s optimizmom gleda na novi život koji je čeka. Radost zbog novih početaka prožima cijelo pismo, jer ona vjeruje da će u novom okruženju imati bolju šansu za sreću, pravedniji sistem i više mogućnosti za sebe i svoju porodicu. Bez obzira na bol zbog napuštanja Srbije, ona gleda naprijed ka budućnosti koja obećava mirniji i uređeniji život. Ovaj emotivni oproštaj zapravo odražava osjećaje mnogih mladih ljudi koji su donijeli sličnu odluku – da napuste domovinu u potrazi za boljom budućnošću.